Keller [kε'ləɹ], Gottfried, švicarski pripovjedač i pjesnik njemačkoga govornog izraza (Zürich, 19. VII. 1819 – Zürich, 15. VII. 1890). Nakon očeve smrti odrastao po domovima i obrtnim školama; nakon neuspješna studija slikarstva u Münchenu (1840–42) i boravaka u Heidelbergu (1848/49) i Berlinu (1850–55), otkrio je svoj književni dar i vratio se u domovinu. U Heidelbergu je upoznao filozofa L. Feuerbacha, čija je oštra kritika religije s gledišta materijalističke antropologije znatno utjecala na njega. Raspoloženje demokratski usmjerenog i borbenog liberalnoga građanstva prije revolucije 1848. iskazuje u zbirci političke lirike Pjesme (Gedichte, 1846), kojima je strana patetika i kićenost. U plodnim berlinskim godinama nastala je prva verzija glasovitog odgojno-obrazovnoga romana Zeleni Heinrich (Der grüne Heinrich, 1854), životopisa romantičkoga junaka s jakim autobiografskim natruhama i preciznim opisima stvarnosti, pa se taj roman smatra prvim značajnim djelom njemačkog realizma. Uz drugu zbirku pjesama, Nove pjesme (Neue Gedichte, 1851), tih godina nastala je i zbirka pripovijedaka Ljudi u Seldwyli (Die Leute von Seldwyla, I–II, 1856–74), gdje u galeriji tipova daje sugestivnu sliku malograđanske sredine. Kellerova je proza i poučno obojena, on je naime bio uvjeren da se životna sreća može naći u krjepostima poštenja i skromnosti te u radovanju onomu što postoji (Wirklichkeitsfreude). U tome smislu preradio je svoje životno djelo, roman Zeleni Heinrich (1879–80), izbacujući romantične elemente. Vlastito okružje opisuje u Züriškim novelama (Züricher Novellen, 1878) i kasnijem umjetničkom vrhuncu, ciklusu novela Epigram (Das Sinngedicht, 1882). Posljednjim romanom Martin Salander (1886) okreće se protiv industrijalizacije.
