Kijevo, naselje i općinsko središte 18 km jugoistočno od Knina, Dalmatinska zagora; 272 st. (2021). Leži u izvorišnom području rijeke Cetine, podno Dinare i Kozjaka, na 539 m apsolutne visine, uz cestu Knin – Sinj. Ovčarstvo. U blizini špilje (Culumova, Kranjska, Gospodska, Rudelica). – Kraj naselja pronađeni su arheološki ostatci iz paleolitika i mlađega neolitika te iz ilirskoga doba. Na lokalitetu Krstače nalaze se ostatci kasnoantičke arhitekture, u blizini crkve sv. Mihovila ostatci ranokršćanske crkve, na lokalitetima Pržine i Suhopolje starohrvatski grobovi, a kraj Vujića kuća staro groblje sa stećcima. U ranome srednjem vijeku Kijevo je pripadalo Cetinskoj, a potom i Vrličkoj županiji; iz toga doba potječe utvrda iznad zaselka Glavaš. Selo se u izvorima prvi put spominje u XIV. st. pod nazivom Kij (starohrvatski kij: bat, čekić). Od 1390. do 1408. bilo je u sastavu Bosne. Osmanlije su ga prvi put opsjedali 1425., a kada su ga 1522. osvojili, ušlo je u sastav Vrličke nahije i Kliškoga sandžaka. Od 1718. pod mletačkom je vlašću obnovljeno i ponovno naseljeno. God. 1726. utemeljena je župa. Od 1797. do 1806. Kijevo je bilo u sastavu Habsburške Monarhije, potom 1806–13. pod francuskom vlašću i od 1815. do 1918. ponovno dio Habsburške Monarhije. U Domovinskome ratu Kijevo je bilo jedno od prvih naselja koje je teško stradalo 1991. (crkva sv. Mihovila srušena je, a selo gotovo posve uništeno).
