struka(e):
Klaić, Miho
hrvatski političar
Rođen(a): Dubrovnik, 19. VIII. 1829.
Umr(la)o: Zadar, 3. I. 1896.
ilustracija
KLAIĆ, Miho

Klaić, Miho, hrvatski političar (Dubrovnik, 19. VIII. 1829Zadar, 3. I. 1896). Pučko i srednje školovanje završio je u Dubrovniku i Livornu, a studij (1849–53) u Padovi, gdje je kao inženjer arhitekture promaknut u doktora. Od 1854. službovao je na zadarskoj gimnaziji sve dok ga zbog njegova političkog djelovanja nisu 1863. otpustili; 1865. bio je vraćen u službu, 1866. imenovan školskim nadzornikom, 1869. premješten, a nakon toga se zahvalio na službi te 1871. umirovljen. Na Klaićevo misaono i političko zrenje utjecala su suvremena europska liberalna strujanja, talijanski Risorgimento i četrdesetosmaška atmosfera u domovini. Od 1861., kada je bio izabran za zastupnika u Dalmatinski sabor (bio je to do smrti), ostao je jednim od prvaka Narodne stranke, koju je organizacijski učvrstio i razvio. Bio je jedan od utemeljitelja i suradnika lista Il Nazionale te, uz M. Pavlinovića, najzaslužniji za njegovo održanje. Sudjelovao je u radu čitaonica, osobito zadarske, i Matice dalmatinske (potpredsjednik 1863., predsjednik 1875). U predizbornim kampanjama, važnima za stranku, pridonio je njezinu napretku u općinskim vijećima i u zastupničkom tijelu; 1870. u mnogome je omogućio njezinu pobjedu na saborskim izborima, a poslije je zaslužan za njezino održanje na vlasti. Za Schmerlingova režima, koji je pogodio federalističke narodnjake i liberalne autonomaše, borbu s autonomašima zamijenio je privremenom suradnjom s njihovim liberalima (Liberalni savez 1864–66), koja je narodnjacima koristila, osobito u preuzimanju općina. Poslije se ponovno konfrontirao s jedinstvenom autonomaškom frontom nastojeći ju istisnuti iz javnoga života. Kako bi svoju stranku održao u većini u Saboru, Klaić je suzbijao centrifugalne tendencije i skupine, koje su slijedile nacionalni razvoj Srba te radikalizaciju i individualizaciju hrvatske politike. Zbog toga se odupirao kako radikalnim katoličko-državnopravnim koncepcijama K. Vojnovića i M. Pavlinovića tako i odvajanju Narodno-sredinjačke stranke (1873), Srpske stranke (1880) i pravaške skupine oko J. Biankinija (1892). Pritom je rješenje vidio u kontinuitetu politike Narodne stranke, koju je i sam formulirao u stranačkom programu 1873. i koja je isticala slavenstvo i narodno jedinstvo Hrvata i Srba u Dalmaciji te njihovu svestranu ravnopravnost i suradnju, uz izuzeće vjerskih pitanja iz stranačke politike, načelno zastupanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i suradnju s ostalim slavenskim narodima u Monarhiji. Znatan je Klaićev preporoditeljski udio u ponarodnjivanju uprave (uvođenje hrvatskog jezika u urede, otpor uvođenju njemačkog jezika kao službenoga); 1886. uveo je hrvatski jezik u poslovanje bolnica, sudstva i školstva (zastupao je njegovu sekularizaciju, širenje mreže realki, kao nadzornik i savjetnik 1866–69. položio je temelj širokoj mreži hrvatskih pučkih škola). Pridonio je ekonomskom napretku Dalmacije (obnova pomorstva, izgradnja prometnica, razvoj obrta i novčarstva, izgradnja bolnica, razvoj vinogradarstva, melioracija zemljišta). Klaić je sudjelovao i u političkom životu sjeverne Hrvatske (zastupnik u Hrvatskome saboru 1865–66. i član Kraljevinskog odbora za pregovore s Odborom Ugarskoga sabora uoči Nagodbe 1868), a u praktičnom radu i u pogledima bio je tijesno povezan s J. J. Strossmayerom, F. Račkim i dr. narodnjacima podupirući njihovu politiku i trajno zastupajući potrebu očuvanja jedinstva i vođenja realne politike. Pred smrt je postao predsjednikom Dalmatinskoga sabora.

Citiranje:

Klaić, Miho. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/klaic-miho>.