antropocentrizam (antropo- + -centrizam), nazor prema kojemu je čovjek temelj i središte zbiljnosti, koji cjelokupnomu kozmosu daje vrijednost i smisao bilo kao vrhovna vrijednost ili tako da se sve u svijetu odnosi na njega. Začetci takva mišljenja javljaju se u antičkoj Grčkoj, u Protagorinu stavu prema kojemu je »čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu«. Kršćanski mislioci pak smatraju da proces subjektiviranja počinje tek s kršćanskim postavkama slobodne volje (sv. Augustin) kada se subjekt jasnije razlikuje od objektivnog svijeta. U novovjekovnoj filozofiji antropocentrizam se izražava u različitim mišljenjima, a vrhunac doživljava od Kantova »kopernikanskog obrata« prema kojemu je čovjek kao spoznajni subjekt mjerilo spoznatoga. Svoju radikalnu varijantu doživljava u filozofiji Ludwiga Feuerbacha gdje je doveden do razine antropoteizma (obogotvorenja idealiziranog čovjeka). Obično je povezan sa subjektivizmom, nihilizmom i geocentrizmom.