kolektivna sigurnost, koncepcija međunarodnih sigurnosti koja se ostvaruje kroz međunarodne institucije i međudržavnu suradnju, a zasniva se na zajedničkom djelovanju skupine država u slučaju agresije ili prijetnje miru. Na ideji kolektivne sigurnosti zasnivalo se stvaranje Lige naroda (1920), a pokušavalo ju se ostvariti mirnim rješavanjem međunarodnih sporova kroz Vijeće Lige naroda, Stalni međunarodni sud ili arbitražu, zatim ograničenjem naoružavanja, primjenom ekonomskih ili vojnih sankcija protiv država koje bi započele rat i dr. Unaprjeđenje kolektivne sigurnosti bilo je postignuto i Briand–Kelloggovim paktom iz 1928., kojim su države odustale od rata kao sredstva za rješavanje međunarodnih problema (potpisale su ga 63 države). Izgradnju sustava kolektivne sigurnosti između dvaju svjetskih ratova ometali su suprotstavljeni interesi velikih sila. Od 1945. kolektivna se sigurnost ostvaruje preko UN-a na načelima: suverene jednakosti država, mirnoga rješavanja sporova, uzdržavanja od uporabe sile i prijetnje silom, suradnje protiv narušitelja mira, očuvanja teritorijalog integriteta, nemiješanja u unutarnje poslove država i dr. Radi jačanja kolektivne sigurnosti, države članice UN-a prihvaćaju određene obveze u slučaju agresije ili prijetnje miru: uzajamne konzultacije, osudu i izolaciju agresora, pomaganje napadnute države i provođenje sankcija prema napadaču, vojni angažman u okviru akcija UN-a i dr. Vijeće sigurnosti odgovorno je za međunarodni mir i sigurnost i ovlašteno je za određivanje sankcija protiv narušitelja mira. Razvoj kolektivne sigurnosti nakon II. svj. rata otežavalo je suparništvo SAD-a i SSSR-a u hladnom ratu (→ blokovska politika). Njihovo stalno članstvo u Vijeću sigurnosti (uz Veliku Britaniju, Francusku i Kinu) daje im pravo veta na odluke Vijeća. U izgradnji europskog sustava kolektivne sigurnosti od 1970-ih, značajna je bila i Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (→ helsinška konferencija). Početkom 2000-ih UN je ostao glavni nositelj kolektivne sigurnosti.
