TRAŽI DALJE:
STRUKE:

kolonije

kolonije (lat. colonia: naseobina), države, zemlje ili teritoriji u gospodarskoj i političkoj ovisnosti o gospodarski i vojno jačim državama, tzv. metropolama. Stvaranje i razvoj kolonija mogu se pratiti od kraja XV. i poč. XVI. st., kada su nakon velikih geografskih otkrića Španjolska i Portugal utemeljili svoja prva kolonijalna carstva. Usporedno s razvojem kapitalizma mijenjali su se uloga i značenje kolonija, a to je utjecalo i na narav kolonijalističke vladavine (→ kolonijalizam). Na pol. XVIII. st., prelaskom s manufakturne proizvodnje na industrijsku, počelo je razdoblje nagloga jačanja kolonijalizma, koji je dosegnuo vrhunac u drugoj pol. XIX. st., u razdoblju tzv. klasičnoga kolonijalizma. Na poč. XX. st., u razdoblju imperijalizma, javila se kriza kolonijalističkoga sustava. Ona je kulminirala nakon II. svjetskog rata, os. 1950-ih i 1960-ih, kada je došlo do ubrzanoga raspada kolonijalističkoga svijeta (→ dekolonijalizacija). Nastojanja svjetskih sila da u svojim kolonijama, bivšima i sadašnjima, zadrže svoj gospodarski i politički utjecaj označavaju se pojmom neokolonijalizam. No to je zapravo bio samo nastavak stare kolonijalističke politike novim sredstvima političko-gospodarske prisile. Bez obzira na to o kakvu je povijesnom obliku riječ, kolonijalistička se vladavina zasnivala na gospodarskoj nerazvijenosti kolonija, a obilježavala ju je težnja metropola za maksimalnom eksploatacijom radne snage, prirodnih bogatstava i gosp. mogućnosti kolonija.

Nakon geografskog otkrića Amerike 1492. i pomorskog puta oko Afrike 1497–98. Španjolska i Portugal utemeljili su svoje prve kolonije. Već iz toga doba potječe prva podjela kolonijalističkoga svijeta. Ugovorom u Tordesillasu 1494. papa Aleksandar VI. razgraničio je španjolske i portugalske posjede i Afriku dodijelio Portugalcima. Učvrstivši se na istočnim obalama Afrike, Portugalci su nadzirali i prilaze Crvenomu moru i Perzijskomu zaljevu. Zauzeli su Brazil i Molučke otoke, a na istoku prodrli sve do Kine i Japana. Španjolcima su pripali Bahamski otoci, Antili, Meksiko, Čile i Peru. Potkraj XVI. i na poč. XVII. st. kao kolonijalna sila nametnula se Nizozemska. Na pol. XVII. st. ona je prisvojila većinu portugalskih kolonija, među kojima Javu, Ceylon i druge otoke jugoistočne Azije, i time dosegnula vrhunac kolonijalne moći. Prevlast Nizozemske dokrajčila je Engleska pobijedivši je u ratovima 1652–54., 1665–67. i 1672–74. Potkraj XVII. i na poč. XVIII. st. kolonijalističkom silom postala je i Francuska. U podvrgnutim zemljama sustavno se provodilo iskorištavanje, što je dovelo do razaranja domaćih gospodarstava. Ponegdje su bili istrijebljivani cijeli narodi. Za tristogodišnje španjolske vladavine u Latinskoj Americi indijansko se stanovništvo smanjilo za devet desetina. U srednjem. Meksiku na početku španjolske vladavine živjelo je oko 11 mil. Indijanaca, već na pol. XVI. st. taj se broj smanjio na 4,4 mil., a pol. XVII. st. na samo 1,2 milijuna. Naglu depopulaciju u osvojenim zemljama uzrokovala je i višestoljetna trgovina robljem, koja je kolonizatorima donosila golemu dobit.

U razdoblju slobodne konkurencije značenje kolonija za razvoj kapitalističkih odnosa postalo je još veće. Tražeći tržišta za svoju robu i jeftine izvore sirovina i radne snage, metropole su iskorištavale kolonije kako bi stvorile uvjete za što brži vlastiti razvoj. Prijelazom na industrijsku proizvodnju, usporedno sa starim metodama pljačke i oporezivanja, metropole su iskorištavale kolonije neravnopravnom robnom razmjenom i učinile ih područjem uvoza za svoju industrijsku robu. U pojedinim zemljama nametala se plantažna proizvodnja monokultura (čaj, kaučuk, riža, pamuk, kakao) na štetu potreba domaćega stanovništva. S druge strane, u metropolama se razvijala moderna industrija i trgovina pa je, uz stalno jačanje gospodarskih snaga, koncentracija kapitala bivala sve veća.

U glavnoj borbi za prevlast u kolonijama tijekom XVII. i XVIII. st., Španjolska i Portugal uspjeli su zadržati veći broj kolonija samo u Južnoj Americi i Indiji te poneke u Africi. Velika Britanija prvo je istisnula Nizozemsku, a u borbi s Francuskom pobijedila je tek nakon Napoleonove propasti. Kolonijalističko širenje Velike Britanije i Francuske bilo je usmjereno na Sjevernu Ameriku, Indiju, Afriku i Australiju. Prvi poraz Velika Britanija pretrpjela je u Sjevernoj Americi, gdje su njezine kolonije u Američkom ratu za neovisnost (1775–83) izborile suverenost. Time je učinjen prvi korak u dugotrajnoj povijesnoj dekolonizaciji. U ratovima s Francuskom (Rat za španjolsku baštinu 1701–14., Rat za austrijsku baštinu 1741–48., Sedmogodišnji rat 1756–63) Velika Britanija znatno je proširila područje svojeg utjecaja. Učvrstivši se u Indiji (1858) i, nakon opijumskih ratova (1840–42. i 1856–60), u Kini, ona je stekla nadzor nad Hong Kongom, Perzijskim zaljevom i Adenom, i na pol. XIX. st. postala najjačom kolonijalnom silom. Glavnu ulogu u upravljanju kolonijama imala su velika povlaštena kolonijalna ili trgovačka društva, kojima su vlade metropola davale monopol na trgovinu. Ona su postavljala činovnike, imala su svoju vojsku, sudstvo, novac i rudnike plemenitih kovina. Najpoznatija kolonijalna društva bila su nizozemska i britanska Istočnoindijska kompanija, osnovana na poč. XVII. st., te nizozemska i francuska Zapadnoindijska kompanija. Potkraj XVIII. st. metropole su preuzele izravnu vlast nad kolonijama, koje su potpale pod državnu upravu. Bila su ustrojena posebna tijela za upravu nad kolonijama, kojima je zadaća bila osigurati stabilnu upravu i gospdarsku korist za metropole. Ukinuta su monopolistička trgovačka društva; posljednja je likvidirana britanska Istočnoindijska kompanija (1858).

U XIX. st. nastavili su se kolonijalni ratovi. Francuska je ratovala u zapadnoj Africi i 1830. osvojila Alžir. Potom je prodrla u Indokinu, zauzela 1858–67. Cochinchine, uspostavila 1864. protektorat nad Kambodžom i 1893. nad Laosom. Usporedno s jačanjem kolonijalizma nastavila se dekolonizacija. Ratovima 1810–26. španjolske kolonije u Južnoj Americi oslobodile su se vlasti metropole i proglasile neovisnost. Objavom Monroeove doktrine 1823., SAD je proglasio zemlje Latinske Amerike područjem isključivo svojeg interesa i ekspanzije. Nakon rata 1846–48. pripojio je veći dio Meksika, a potom sklopio i povoljne trgovačke ugovore s Kinom i Japanom. I Rusija je provodila ekspanzionističku politiku u južnim i jugoistočnim zemljama srednje Azije, a osobito u području Kavkaza.

Takva politika metropola potaknula je narodnooslobodilačke pokrete u kolonijama i borbe protiv kolonizatora, koje su posvuda bile ugušene u krvi. Najpoznatije su borba alžirskih plemena protiv Francuske 1832–47., indijski nacionalni ustanak protiv Velike Britanije 1857–59. i Taipinški ustanak u Kini 1851–64.

U razdoblju tzv. klasičnog imperijalizma (→ imperijalizam) u drugoj pol. XIX. st. kolonijalne su sile osvojile velik dio svijeta i pretvorile ga u svoje kolonije ili u zavisne zemlje.

Gl. oblik kolonijalističkoga porobljavanja bila je izravna vojno-politička vladavina metropola. Kako su one upravljale i protektoratima, a Velika Britanija i dominionima, većina podvrgnutih zemalja nalazila se u polukolonijalnom položaju. Te su zemlje ili zavisne države bile politički formalno samostalne, no u stvarnosti su bile sputane financijski i diplomatski. Borba Velike Britanije i Francuske oko Egipta završila je britanskim preuzimanjem većine dionica Sueskoga kanala i padanjem Egipta pod njezin nadzor 1882. Francuska je 1881. zauzela Tunis i uspostavila nad njim protektorat. Tada je i Njemačka prodrla u zapadnu i istočnu Afriku. Na Dalekom istoku, u području Tihog oceana, ona je 1885. zauzela Novu Gvineju, 1888. Maršalove otoke i 1889. Nauru. Akcija belgijskog kralja Leopolda II. u Kongu završila je tako što je na Berlinskoj konferenciji 1884–85. Kongo pripojen Belgiji, a Afrika je podijeljena na interesna područja. No zbog bogatstva kolonija, borbe za njih bivale su sve žešće i proširivale su se u velike imperijalističke sukobe. Velika Britanija i Francuska oštro su se sukobljavale oko interesa u Sudanu (kriza u Fashodi, 1898).

Nove imperijalističke sile, SAD, Njemačka, Japan i Italija, nisu bile zadovoljne pa su na poč. XX. st. pokušale ostvariti novu podjelu svijeta. God. 1898. SAD je sa Španjolskom poveo rat za Filipine i druge otoke u Tihom oceanu. Tim je ratom stekao Filipine, Guam, Portoriko i nadzor nad Kubom. Iste je godine pripojio Havajsko otočje, a 1904. zaposjeo je Panamski kanal. Tako je SAD uspostavio svoju prevlast nad državama Srednje i Južne Amerike. Politikom otvorenih vrata u Kini je nastojao dokinuti utjecaj svojih suparnika: Velike Britanije, Francuske, Rusije, Japana i Njemačke. Njemačka se gospodarski proširila na Osmansko Carstvo i druge države Bliskoga, Srednjeg i Dalekog istoka i, posebno, u srednjoj Africi. Ona je podupirala Bure u njihovu ratu (1899–1902) s Velikom Britanijom, koja ih je 1902. podvrgnula svojoj vlasti. Japan je konkurentski djelovao u Aziji protiv Ruskoga Carstva. Nakon pobjede u Rusko-japanskom ratu 1904–05. on je dobio južni dio Sahalina i Kurile, pripojio Koreju (1910) i učvrstio se u južnoj Mandžuriji. Već prije I. svjetskog rata u odnosima između kolonijalnih zemalja javljale su se jake krize. U Aziji su se Rusija i Velika Britanija sukobljavale oko Perzije, Afganistana i Tibeta (do podjele interesnih područja 1907). Glavne su marokanske krize bile 1906. i 1911., a nakon njih Francuska je proglasila protektorat nad Marokom. Međunarodna konferencija u Algecirasu 1906. nije smanjila suprotnosti između Francuske i Velike Britanije s jedne strane i Njemačke s druge strane. Zbog zaoštravanja njihovih odnosa uspostavljena su dva vojna saveza: Antanta oko Francuske i Trojni savez oko Njemačke, među kojima je poslije izbio I. svjetski rat. Druga veća kriza bio je Tursko-talijanski rat 1911–12., u kojem je Italija zauzela Tripolitaniju i Cirenaiku.

Prije I. svjetskog rata u polukolonijalnom položaju bili su Kina, Iran, Osmansko Carstvo, Afganistan, Sijam (Tajland) i više država u Latinskoj Americi. Na kolonije i zavisne države otpadalo je oko 66,8% svjetskog teritorija i oko 60% svjetskog pučanstva.

Ishod I. svjetskog rata promijenio je takvo stanje. Njemačka je bila izbačena iz redova velikih sila, a njezine kolonije podijelili su pobjednici. U Ligi naroda bio je primijenjen sustav mandata za bivše njemačke kolonije i područja koja su pripadala Osmanskomu Carstvu do kraja I. svjetskog rata. Glavne kolonijalne sile još su više proširile svoja kolonijalna carstva. Versailleskim mirovnim ugovorima bivši njemački posjedi bili su podijeljeni Velikoj Britaniji, Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Australiji, Novomu Zelandu i Južnoafričkomu Savezu. Mandatnim područjem Velike Britanije postali su Tanganjika, Palestina, Irak, Transjordanija, dio Toga i Kameruna, a Francuska je dobila mandat nad drugim dijelom Toga i Kameruna te nad Sirijom i Libanonom. Belgija je dobila nadzor nad Ruandom i Urundijem. Osmanski posjedi postali su područje britansko-francuskog utjecaja. Velika Britanija dobila je više od 2 mil. četvornih kilometara njemačkog i 875 000 četvornih kilometara osmanskog teritorija, a Francuska 745 000 četvornih kilometara njemačkog i 205 000 četvornih kilometara osmanskih posjeda. Nakon završetka rata Italija je učvrstila svoju vlast u Tripolitaniji, a 1936. proširila je svoj kolonijalni posjed osvajanjem Etiopije. S druge su strane jačali nacionalni pokreti za oslobođenje od kolonijalnih vlasti: u Kini (1919) i protujapanski ustanak u Koreji (1919), te u Indiji, Indoneziji, Egiptu, Siriji, Iraku, Palestini, Turskoj, Iranu, Afganistanu, Mongoliji i južnoj Africi. Liga naroda priznala je 1932. neovisnost Iraku, koji je bio pod britanskim mandatom. Borbu je predvodila elita, uglavnom građanstvo, koje se uzdignulo pod utjecajem kapitalističkih odnosa, ali i tradicionalna elita, kao u Abdulkerimovoj pobuni u Maroku 1920–26. Borba kolonija dosegnula je vrhunac za velike gospodarske krize 1929–33. U nizu zemalja (Indija, Indokina, Egipat, Sirija, Libanon, Filipini) imperijalističke sile bile su prisiljene na ustupke kako bi pridobile vodeće nacionalne krugove za suradnju i očuvale svoj utjecaj. Na Britanskoj imperijalnoj konferenciji 1926. zaključeno je da se dominioni tretiraju kao članovi Britanske zajednice naroda (→ commonwealth). No suprotnosti i suparništvo među imperijalističkim silama povećavali su se i to je bio jedan od uzroka II. svjetskog rata. Njemačka i Italija priželjkivale su britanske i francuske kolonije u Africi i Aziji, a Japan je želio američke, britanske, francusek i nizozemske posjede na Dalekom istoku i u jugoistočnoj Aziji. God. 1931. Japan je prodro u Kinu, a 1932. zaposjeo Mandžuriju; 1937. počeo je Kinesko-japanski rat. Italija je 1935. povela agresiju na Etiopiju. Premda je Velika Britanija 1936. priznala Egiptu neovisnost u zamjenu za pristanak da zadrži britanske postrojbe u zemlji, ipak se do poč. II. svjetskog rata nisu promijenili osnovni odnosi u veličini kolonijalnih posjeda uspostavljeni versailleskim mirovnim ugovorima. Velika Britanija, Francuska, SAD, Japan i Italija posjedovali su na početku rata kolonije u ukupnoj površini od 20 mil. četvornih kilometara sa 601,9 mil. stanovnika. U II. svjetskom ratu Japan je zauzeo najveći dio britanskih, francuskih i nizozemskih posjeda, ugrozivši i samu Indiju. Tijekom II. svjetskog rata kolonije su bile nepresušan izvor ljudstva za popunjavanje ratnih postrojba i materijalnih sredstava za logističku potporu te uporišta s kojih su bile pokretane ofenzivne vojne operacije. Završetkom II. svjetskog rata započeo je raspad kolonijalnih carstava.

Citiranje:
kolonije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 11. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32475>.