koncert (njem. Konzert < tal. concerto, od lat. concertare: natjecati se). 1. Zajednički nastup glazbenika uživo. Koncert je do pol. XIX. st. označivao privatnu ili javnu prigodu, u kući ili javnoj dvorani, a od oko 1840. podrazumijeva javnu, nekazališnu glazbenu priredbu. Javni koncerti počeli su se organizirati najprije u Engleskoj pol. XVII. st., a prvi istaknuti glazbenici koji su ih organizirali bili su Ben Wallington (1664) i John Banister (1672) u Londonu.
2. Instrumentalna glazbena vrsta koja se temelji na načelu kontrasta između solističkih instrumenata i pratećeg ansambla, ili između različitih skupina instrumenata unutar ansambla. Približno do 1700. tim su se nazivom označivale različite forme i raznovrsni izvođači (uključujući i pjevače), često u smislu »ansambla« ili »orkestra«, a krajem XVII. st. počinje se rabiti za zajedničku svirku solista i ansambla. Dionica solista razvijenija je, virtuoznija i zahtjevnija, a one za ansambl su jednostavnije. Zahtjevi u solističkoj dionici utjecali su na razvoj virtuoznosti te na vokalnu glazbu. U razdoblju baroka bili su popularni višestavačni solistički koncerti (za 1 ili 2 solista – najčešće za violinu, poslije i za čelo, obou, flautu i dr. – i gudački ansambl uz continuo) i concerti grossi (za grupu od 3 do 6 solističkih instrumenata i ansambl). Čini se da ih je prvi tiskao G. Torelli (Bologna, 1692); najistaknutiji predstavnik bio je A. Vivaldi, a njegov su stil slijedili njemački skladatelji poput J. S. Bacha i G. F. Telemanna. U razdoblju klasicizma napušta se concerto grosso, tek će kratko vrijeme (1750–70) biti popularna koncertantna simfonija (osobito u Parizu); solistički koncert često je pisan za instrument s tipkama (čembalo, poslije klavir). Definira ga trostavačnost (brzi–polagani–brzi stavak), pratećem ansamblu priključuju se i puhaći instrumenti, pri kraju (prvog) stavka solist izvodi kadencu, a primjenjuju se stilske odrednice prisutne i u drugim glazbenim vrstama. Najpoznatiji skladatelji koncerata u XVIII. i XIX. st. često su i sami bili virtuozi, poput violinista N. Paganinija ili pijanista F. Chopina. Koncert se sklada u svim kasnijim stilskim razdobljima, ponekad i s različitim brojem stavaka, za najrazličitije solističke instrumente, a katkad i za neke neobične, kao što je npr. drombulja (G. B. Albrechtsberger), a u XX. st. i za udaraljke. U suvremenoj glazbi ponovno se skladaju i concerti grossi, a neke glazbene vrste u formi koncerta dobivaju i druge naslove (npr. Stravinskijevi Movements za klavir i orkestar, 1958/59).
