struka(e):
ilustracija
KONJ, DOMAĆI, shematski prikaz dijelova tijela - 1. zatiljak, 2. griva, 3. greben, 4. spoj, 5. hrbat, 6. sapi, 7. kuk, 8. bedro (but), 9. potkoljenica, 10. skočni zglob, 11. stražnja cjevanica, 12. koljeno, 13. žila, 14. slabine, 15. trbuh, 16. rebra, 17. lakat, 18. bradavka, 19. peta, 20. kopito, 21. kičica (putište), 22. prednja cjevanica, 23. zapešće, 24. podlaktica, 25. ramenjača, 26. prsa, 27. lopatično-rameni zglob, 28. lopatica (plećka), 29. vrat, 30. grlište, 31. brada, 32. usne, 33. nosnice, 34. nos, 35. lice, 36. čelo
ilustracija
KONJ, DOMAĆI, arapski konj
ilustracija
KONJ, DOMAĆI, Clydesdale
ilustracija
KONJ, DOMAĆI, engleski punokrvnjak
ilustracija
KONJ, DOMAĆI, posavski konji

konj, domaći (Equus caballus), udomaćena (pripitomljena) vrsta divljega konja. Tek se u novije doba (1998., 1999) spoznalo doba i mjesto pojave prvih udomaćenih konja. Arheološka nalazišta u Ukrajini pokazuju da je udomaćivanje uznapredovalo oko 4200. pr. Kr., oko 3500. pr. Kr. konj se počeo koristiti za jahanje, a u bojnim kolima oko 1900. pr. Kr. U srednjoj i zapadnoj Europi, kao i u Grčkoj, konj se u znatnoj mjeri počeo koristiti početkom brončanoga doba, u Hrvatskoj je to doba kraja vučedolske i početka vinkovačke kulture (oko 2200. pr. Kr.).

Udomaćene podvrste i pasmine u hipološkoj se praksi danas svrstavaju u dvije skupine: okcidentalnu ili hladnokrvnu skupinu – teški, snažni, široki, flegmatični, težački, zaprežni konji, i u orijentalnu ili toplokrvnu – laki, živahni, nervozni, brzi, trkaći i jahaći konji plemenita izgleda. Punokrvnjaci (punokrvni konji) su smišljeno uzgojeni konji s prilično ustaljenom genetičkom osnovicom pojedinih pastušnih linija i rodova kobila (npr. engleski punokrvnjak Thoroughbred horse). U hladnokrvnu pasminsku skupinu ubrajaju se: španjolski, belgijski i norički konj, engleski (Shire, Suffolk, Clydesdale) i francuski konji (bulonjski, bretonski); u toplokrvne idu: arapski, engleski, bosanski brdski ili balkanski konj, nonijus, gidran te naši lipicanci koji se u nas uzgajaju od 1580. – U Hrvatskoj se uzgajaju uglavnom pasmine: nonijus, lipicanac, arapski polukrvni i engleski polukrvni. Konji tih pasmina služe za vuču, jahanje, a engleski punokrvni, arapski punokrvni i američki kasač služe uglavnom za jahanje i konjičke športove. Od hladnokrvnih konja u nas se uzgajaju belgijanac (belgijski konj) i norički konj za vuču velikih tereta. U nizinskim krajevima Hrvatske uzgaja se posavski konj (posavac), koji služi uglavnom za vuču.

Mehanizacijom poljoprivrede i transporta sve se više smanjuje upotreba i uzgoj konja u industrijski razvijenim zemljama, a u siromašnim zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike konj je i danas važna radna životinja.

Među domaćim životinjama koje su vezane uz povijest ljudske civilizacije konj zauzima istaknuto mjesto. Prapovijesni lovac, koji je konja najprije lovio kao divlju životinju i već ga u paleolitiku prikazivao u dojmljivim pećinskim slikarijama (Altamira), pripitomio ga je u neolitiku radi mesa i mlijeka. Kosti udomaćenih konja pronađene su u naseljima kultura koje pripadaju u IV. tisućljeće pr. Kr. (Sialk u Iranu, Anau u Turkestanu). Sumerani i Babilonci upotrebljavali su za vuču već u III. tisućljeću pr. Kr. nekoga konju srodnog ekvida; u II. tisućljeću pr. Kr. konj upregnut u bojna kola bio je temelj ratne moći istočnjačkih vojnih monarhija. Kod Asiraca u XIX. st. pr. Kr. uzgoj konja i njihovo obučavanje u vučenju ratnih kola bilo je jedna od glavnih državnih djelatnosti; na području uz rijeku Habur (Khabur) u sjevernoj Siriji kraljevske su ergele brojile do 150 000 grla; u XIV. st. pr. Kr., kada su sjevernom Sirijom vladali Hetiti, pojavila se rasprava o uvježbavanju konja za utrke s kolima, koju je napisao Mitanac Kikkuli. Bojna kola s konjskom zapregom bila su poznata i u Kini oko 1500. pr. Kr. u doba kulture Shang (Anyang). U stepskim područjima Eurazije konj je od pradavnih vremena bio jahaća životinja. U Egiptu se pojavio na početku Nove države (za XVII. dinastije); došao je vjerojatno s Hiksima za njihove provale u Egipat. Sudeći po spomenicima mikenske kulture, konj se u Grčkoj isprva upotrebljavao samo kao teretna životinja; u Ilijadi još nema konjanika, ali se junaci bore na kolima u koja su upregnuti konji. Utrke trkaćih kola s konjskom zapregom bile su glavna atrakcija Olimpijskih i Pitijskih igara od njihova osnutka; konj je bio omiljeni motiv starohelenske umjetnosti (slike na vazama, novac, Fidijin partenonski friz); uzgoju i uvježbavanju konja Grci su posvećivali veliku pozornost, Ksenofont je napisao raspravu O vještini jahanja (Περì ıππıϰῆς). U antičkoj Grčkoj pripadnici bogate aristokracije zvali su se ıππεῖς (hippeĩs). U antičkom Rimu pripadnici najvišeg imovnog razreda, koji su si mogli dopustiti skupo izdržavanje konja, zvali su se equites; za utrke kola s različitom konjskom zapregom (biga, quadriga) bio je izgrađen Circus maximus; odlično uvježbano rimsko konjaništvo imalo je presudnu ulogu u ratovima s Kartažanima, Numiđanima i Galima. U srednjovjekovnom feudalnom društvu konj je, uz ekonomsko imao i ratno značenje, te društveno-distinktivan značaj; jahanje na konju bilo je znak kraljevskoga, plemićkog i biskupskoga dostojanstva; elitnomu predstavniku feudalnog društva vitezu (francuski chevalier, njemački Ritter; usporedi i u nas posuđen izraz kavalir) konj je bio nerazdruživ drug; na njemu je on putovao, ratovao, dijelio dvoboje i sudjelovao u borbenim igrama (turnirima). Vjekovno druženje čovjeka s konjem odrazilo se i u mitološko-religioznim predodžbama. Pučka mašta stvorila je u kentauru hibridni lik konja-čovjeka; krilati konj Pegaz otvorio je udarcem svojih kopita sveti izvor Hipokrene (grčki doslovno: konjsko vrelo), oko kojega se okupljaju Muze i iz kojega pjesnici i umjetnici crpu nadahnuće; vileni konji voze po nebeskom svodu grčkoga boga sunca Apolona-Feba kao i gromovnike pučkih vjerovanja, slavenskog Iliju i španjolskoga Santiaga. Kelti štuju konjsko božanstvo Eponu; grčki bog plodnosti Demeter i vladar oceana Posejdon prikazivani su gdjekad s konjskom glavom; konjolika (kabaliformna) božanstva obilježje su mnogih azijskih i europskih mitologija. Konj je često totemska životinja; kobila se smatra dojiljom prvih ljudi. Već se u Ṛgvedi spominje žrtvovanje konja; u Mahābhārati i Rāmāyaṇi svečanim obredima žrtvovanja konja (aśvamedha) posvećeni su dugi opisi; slične žrtve, osobito konja-bijelaca, poznavali su i Perzijanci, Germani, Slaveni, Balti, Grci, Rimljani i Iliri. I danas je raširen običaj da se konjska lubanja postavlja na stabla i sljemena kuća kao zaštita od zlih demona, nevremena i poplava. Konjska potkova, o kojoj postoji vjerovanje da nosi sreću, pribija se na vrata i pragove i izrađuje kao nakit i hamajlija. Riječ koja označuje konja sastavni je dio mnogih imena – osobnih, porodičnih i geografskih (grčki Hipokrat, Hipolit; keltski Eporedix, Epomanduodurum; talijanski Cavalli, Cavallini; hrvatski i srpski Konjović, Paripović, Ubiparip, Pastuhović, Kobilić, Konjsko, Konjuh, Konjščina, Konjic itd.). Iako su Indoeuropljani upoznali konja davno, već u svojoj pradomovini (u sanskrtu se on zove aśva: brzi), riječi kojima se konj naziva u pojedinim indoeuropskim jezicima različite su, jer su mnoge od njih posuđene od različitih konjogojskih i konjaničkih naroda s kojima su se Indoeuropljani susretali u tijeku svojih mnogobrojnih migracija. U hrvatskom jeziku, pored starih slavenskih riječi kao što su konj, pastuh, kobila (srodno latinskomu caballus), ždrijebe, postoje i posuđenice: parip (grčki πάρıππος), at ili hat (turski at), angir ili hangir (od germanskoga korijena hanga), marše (od starovisokonjemačkog marha: kobila), bedevija (arapski bedevi: beduinski, pustinjski) itd. U našim narodnim pjesmama, pričama i poslovicama konj je čest motiv; u hrvatskom jeziku postoji niz imena koja opisuju izgled i osobine konja (npr. za boju: vranac, bijelac, šarac, riđan ili kulaš, putalj, dorat). (→ konji)

Citiranje:

konj, domaći. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/konj-domaci>.