Appendini [ap:endi:'ni], Francesco Maria (Franjo Marija), talijanski i hrvatski povjesničar, književni povjesničar i jezikoslovac (Poirino kraj Torina, 6. XI. 1768 – Zadar, 30. I. 1837). Teologiju završio u Rimu, gdje je stupio u red pijarista, od 1792. profesor i ravnatelj u dubrovačkome zavodu Collegium Ragusinum, a od 1835. ravnatelj liceja u Zadru. Isticao se svestranom kulturnom i znanstvenom djelatnošću. U djelu Bilješke povijesnokritičke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana (Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, I–II, 1802–03) dao sustavan pregled dubrovačke političke i kulturne povijesti. Pisao o Ivanu Gunduliću, Bernardu Zamanji i znamenitim Kotoranima, o Petrarki te na latinskom i talijanskom prigodne pjesme. Najpoznatije mu je jezikoslovno djelo opsežna Gramatika ilirskoga jezika (Grammatica della lingua illirica, 1808), pisana na osnovi štokavske književne i jezikoslovne baštine. Iznio tezu o jednom slavenskom jeziku s četiri narječja: ruskom, poljskom, češkom i ilirskom. U poredbenoj filološkoj raspravi (predgovoru Rječosložju Joakima Stullija, 1806) O izvrsnosti i starini ilirskoga jezika (De praestantia et vetustate linguae illyricae) »ilirski« jezik smatra praocem svih europskih jezika. Sastavio zaključke pravopisnoga povjerenstva koje je u Zadru 1820. normiralo latinički slovopis u Dalmaciji. Na hrvatskom jeziku pisao je vrlo malo, a njegov prijevod austrijskoga građanskog zakonika ostao je u rukopisu. Za dubrovačku povijest uoči propasti Republike mnogo podataka donosi njegov dnevnik (1806–07).
