Križanić, Juraj

ilustracija
KRIŽANIĆ, Juraj, pismo zagrebačkom biskupu B. Vinkoviću, Rim, 1. veljače 1642.
ilustracija1ilustracija2

Križanić, Juraj (lat. Crisanius, tal. Crisanio), hrvatski svećenik, filozof, teolog, jezikoslovac, politički pisac, glazbeni teoretik, polihistor (Obrh kraj Ozlja, 1617. ili 1618Beč, 12. IX. 1683). Isusovačku gimnaziju polazio vjerojatno u Ljubljani, filozofiju učio u Grazu (1635–38), a teologiju u Bologni i Rimu, gdje je doktorirao 1642. u Grčkome kolegiju. Osim iskustava stečenih tijekom školovanja, na njegovo su intelektualno formiranje uvelike utjecala iskustva iz Hrvatske, posebice sveprisutna osmanska prijetnja, kao i nesklonost prema Nijemcima. Blizina pravoslavnih Vlaha u Žumberku, koji se nisu željeli podvrgnuti jurisdikciji bana na civilnoj i zagrebačkoga biskupa na crkvenoj razini, stvorila je kod njega uvjerenje da podijeljenost Slavena na katolike i pravoslavce slabi njihovo vjersko i nacionalno jedinstvo. Potaknut tim spoznajama zarana je počeo zagovarati ideju slavenskog jedinstva u borbi protiv Osmanlija. S tom je namjerom 1641. sastavio Promemoriju Kongregaciji za nauk vjere u Rimu, u kojoj je razradio ideju o stvaranju kulturnog jedinstva pravoslavnih i katoličkih zemalja pod vodstvom ruskoga cara. Prilikom planiranja svojega misionarskoga puta u Rusiju upoznao se s mnogobrojnim djelima zapadnih pisaca o toj zemlji. Osobito je snažan dojam na njega ostavilo djelo Moscovia (1586) isusovca A. Possevina. Nakon povratka u Hrvatsku (1642) bio je župnik u Nedelišću i Varaždinu, a 1644. ponovno se vratio u Rim. God. 1646. otišao je u Poljsku, a 1647. u Rusiju, gdje je izložio svoje ideje caru Alekseju I. Mihajloviču. Ondje se suočio s neprijateljstvom pravoslavnih teologâ prema katolicima i protestantima. Kako bi poradio na ukidanju vjerskih i kulturnih razlika, odlučio je na latinski prevesti više djela bogoslovnih pravoslavnih pisaca. Nakon povratka u Rim (1652) sastavio je djelo Opća biblioteka shizmatskih pisaca (Bibliotheca Schismaticorum Universa), u kojem je izložio potrebu dijaloga s pravoslavcima. Iz toga su razdoblja poznate njegove polemike u rimskom baroknom krugu (Juan Caramuel, A. Kircher, Lucas Holstenius), posebice one o Ilirskoj zemlji. Križanić je, naime, smatrao da pojam Ilirska zemlja obuhvaća i Kranjsku, Štajersku i Korušku, no Sveta rimska rota presudila je da Ilirsku zemlju tvore Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i Bosna. Križanić je potom, bez papine suglasnosti, ponovno otišao u Rusiju, gdje je 1659. stupio u službu cara Alekseja, koji mu je odobrio sastavljanje općeslavenske gramatike. U sukobu cara i patrijarha Nikona, Križanić se priklonio Nikonu, pa ga je car 1661. prognao u Toboljsk u Sibiru. Ondje je napisao većinu svojih djela. Završio je spomenuto gramatičko djelo i naslovio ga Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku. Također je napisao i svoje temeljno djelo Razgovori ob vladateljstvu, zvano Politika, u kojem je savjetovao caru kako izgraditi moćnu Rusiju koja će stati na čelo svim slavenskim narodima i pomoći im da se oslobode osmanske ili germanske vlasti. Pritom se nije zauzimao za sveslavensku državu na čelu s Rusijom, već samo za slavensku suradnju. God. 1666/67. napisao je djelo O božjoj providnosti (De Providentia Dei), u kojem je sustavno izložio svoju koncepciju povijesnih zbivanja, utemeljenih na Božjoj providnosti. Podupirući Nikonove liturgijske reforme, napisao je djelo Opovrgnuće solovčanske molbenice (Obličenie na solovečskuju čelobitnu), dok se praksi prekrštavanja katolika suprotstavio knjigom O svetom krštenju (Ob svjatom kreščenii). Jedno od posljednjih njegovih djela povijesna je rasprava Povijest Sibira (Historia de Sibiria). Nakon smrti cara Alekseja (1676) dao ga je osloboditi carev sin Fjodor III. Aleksejevič. Križanić je potom otišao u samostan dominikanaca u Vilniusu. God. 1683. pridružio se vojsci poljskoga kralja Ivana III. Sobjeskoga za osmanske opsade Beča, gdje je poginuo. Križanićeva misao vodilja bila je da svi Slaveni tvore jednu etničku obitelj. Smatrao je također da Rusija treba pomoći ostalim slavenskim narodima da se oslobode tuđinaca i dobiju opet svoje narodne vladare. U tu svrhu zauzimao se za sjedinjenje pravoslavne Moskve s katoličkim Rimom, ali ne u rimskom obredu i disciplini. Ključ jedinstva nalazio je u sjedinjenju tih dviju crkava. Križanić je, naime, moskovsku i kijevsku pravoslavnu zajednicu nazivao Crkvom, što je bila potpuno nova misao sve do Drugoga vatikanskoga koncila.

Na području glazbene teorije Križanić je napisao nekoliko djela: Glazbeni pokušaji (Asserta musicalia, 1656), o različitim aspektima teorije i povijesti glazbe, Nova glazbena otkrića (Nova inventa musica) i Nove tablice koje daju uvid u glazbu (Tabulae novae, exhibentes musicam), oboje 1657., letak Novo glazbalo za skladanje pjesama s čudesnom lakoćom (Novum instrumentum ad cantus mira facilitate componendos, 1658) te poglavlje O glazbi (De musica) u Razgovorima ob vladateljstvu. Križanić je naginjao tezi o tempiranoj udezbi, čime je očitovao bliskost s rimskim glazbenim krugovima (J. Caramuel, P. F. Valentini, G. Frescobaldi).

Citiranje:
Križanić, Juraj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 22. 1. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34087>.