križni put, stradanje pripadnika poraženih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji (JA) kraj Bleiburga 15. V. 1945. Naziv je nastao u hrvatskom političkom iseljeništvu, dok su u poratnoj Jugoslaviji događaji oko križnoga puta uglavnom bili prešućivani. Stradanjima su bile izložene kolone ratnih zarobljenika i civila, pod nadzorom pripadnika JA, na putu od Bleiburga i kroz Sloveniju do više odredišta u Hrvatskoj. Pojedine skupine zarobljenika vođene su u BiH, Srbiju i Makedoniju (osim pripadnika snaga NDH, među ratnim zarobljenicima bio je i manji broj pripadnika drugih antikomunističkih snaga, iz Srbije, Crne Gore i dr.). Žrtve su pljačkane, fizički iscrpljivane glađu, dugotrajnim marševima, uz likvidaciju iznemoglih, nehumanim željezničkim transportima i dr. Već pri ulasku zarobljeničkih kolona u Sloveniju, pripadnici JA započeli su masovne likvidacije, a najviše ubijenih bilo je u okolici Maribora (prvi sabirni logor), Celja, Kočevja i dr. (masovne su grobnice bile prikrivane, a mnogobrojne su u prirodnim jamama). Ubojstva zarobljenika nastavljena su u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Zagreba, Karlovca, Siska, Bjelovara i dr. (na zagrebačkom području bili su sabirni logori na Kanalu, u Prečkom, Jankomiru, Maksimiru, Podsusedu i dr.). Stradanja na križnome putu trajala su od svibnja do kolovoza 1945 (opća amnestija proglašena je 3. VIII. 1945), pri čemu je ubijeno više desetaka tisuća hrvatskih zarobljenika i civila. O stvarnome broju postoje različite procjene (od 45 000 do 200 000).
