Kršinić, Frano, hrvatski kipar (Lumbarda, 24. VII. 1897 – Zagreb, 1. I. 1982). Prve pouke iz kamenoklesarstva dobio je u obitelji u rodnoj Lumbardi. Kiparstvo je učio na kiparskom odjelu Zanatske škole u Korčuli i klesarsko-kamenarskoj školi u Hořicama u Češkoj (1913–17) te na Akademiji u Pragu 1917–21 (J. V. Myslbek, J. Štursa). Kao profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1924. i voditelj Majstorske radionice od 1947. odgojio je naraštaje mladih kipara. Bio je jedan od osnivača umjetničke skupine Zemlja (iz koje je istupio 1930) i član Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika. Član JAZU (danas HAZU) od 1949. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1961).
Njegova pojava u hrvatskom kiparstvu označila je prekid s tradicijom akademskoga realizma, ornamentalnim oblicima secesije i nacionalnom romantikom »Medulićevaca«, kojoj je glavnih predstavnik bio I. Meštrović. Oslobodivši se Bourdelleova dinamizma i Meštrovićeva utjecaja izgradio je vlastiti izraz, bez naglih skokova i iznenadnih obrata. U nizu ostvarenja uspio je stvaralački asimilirati elemente Štursine umjetnosti u zamisli i kompoziciji motiva te Maillolovu sintezu oblika, blisku klasici i duhu mediteranske tradicije. Radio je u bronci, kamenu i mramoru. Modelirao je kipove, kojima su oblici i pokreti povezani u harmonične plastičke cjeline, a najviše domete postigao je u lirskim ženskim aktovima i figuralnim kompozicijama (Dijana, 1928; Majka i dijete, 1940; Njegovateljica ruža, 1940. i 1953; Majčina igra, 1942; Pleti me, pleti, majčice, 1950). Sažimanjem likovnih elementa, mirnom linijom, uravnoteženom gradnjom masa, idealizacijom i produhovljenjem oblika iskazuje blagost materinstva, ljepotu mladosti i erotičnost ženskoga tijela (Majka kupa dijete, 1958; Kupačica, 1960; nekoliko inačica Sputane, od kojih je najpoznatija ona iz 1957). U kamenu i bronci izveo je mnogobrojne reprezentativne spomenike (F. Bulić, Zagreb, 1935; N. Tesla, Gospić, 1981), memorijalne spomenike (u Sisku, Grubišnome Polju, Dubrovniku, Bakru, Zagrebu), nadgrobne spomenike (u Zagrebu i Dubrovniku), portrete, autoportrete, poprsja (A. Starčević, J. Kljaković), likove kazališnih umjetnika u predvorju HNK u Zagrebu (V. Lisinski, D. Demeter, I. Zajc) i reljefe (Ribari, 1947). Zajedno s A. Augustinčićem izveo je Spomenik Etiopskoga narodnoga oslobođenja u Addis Abebi, 1955. Na spomenicima je zadržao snažniju, ekspresivniju gestu odsječene i ravne površine bliske bourdelleovskom oblikovanju i Meštrovićevoj patetičnosti. Njegova osjećajnost došla je do izražaja i na kompozicijama u terakoti (Djevojka s vrčem, 1925; Torzo, 1938).
