krštenje, u kršćanstvu, obred uvođenja u zajednicu, Crkvu, podjeljivanjem sakramenta krsta. Kroz povijest, osobito u prvim stoljećima kršćanstva, obred krštenja doživio je niz promjena. U prvim stoljećima krštenje se obavljalo uranjanjem (lat. per immersionem) u svakoj vodi tekućici ili termama (u istočnim se crkvama taj način zadržao do danas), od IV. st. pokraj ili unutar bazilika podizale su se krstionice (baptisteriji). Od IX. st., najprije u alpskim krajevima (zbog oštre zime), krštenje uranjanjem zamijenjeno je polijevanjem (lat. per infusionem), od XII. st. ta se praksa proširila i na jug Europe, a od XVI. st. ustalila se u cijeloj zapadnoj crkvi; u crkvama se tada izgrađuju plitki kameni bazeni ili podižu kamenice s vodom, uz koje se obavlja krštenje. Anglikanci i glavne protestantske crkve krštenje obavljaju škropljenjem (lat. per aspersionem). Isprva su se krstili uglavnom odrasli, a od VI. st. redovito se krste i djeca; od IV. do VI. st. bila je raširena i pomno razrađena priprava za krštenje (katekumenat). Nakon krštenja krštenici su se najprije zvali neofiti (novorođeni), a poslije baptizati (kršteni) ili fideles (vjerni). Katekumenat je postupno nestajao od VIII. st., kada je bila pokrštena Europa; ponovno je oživljen nakon Drugoga vatikanskoga koncila (1962–65), za krštenje odraslih osoba. Do VII. st. krštenje se obavljalo samo na Uskrs, a iznimno i na Duhove; poslije su dodani Božić i drugi blagdani. Danas se obično obavlja nedjeljom, i to u župnoj crkvi, ali je dopušteno katkad i drugdje i u druge dane. U prvim stoljećima krštenje je obavljao isključivo biskup, od V. st. mogao je krstiti u važnijim naseljima arhiprezbiter, a od X. st. i župnik; danas osim njih mogu krstiti i đakoni, a u nuždi i svaki vjernik. Krštenje se obavlja u nazočnosti kuma, a obred je povezan s različitim narodnim običajima (krstitke, babinji darovi). Krštenje, osobito Isusovo u rijeci Jordanu, bilo je čest ikonografski motiv; uz krštenje značajnih pojedinaca i naroda nastale su mnoge legende.
