krznaši, skupina sisavaca kojih se oguljena koža prerađuje u krzno, sirovinu krznarskog obrta i industrije. Prema plemenitosti, krznaši i njihova krzna dijele se na plemenite (vidrica, kuna, činčila, polarna i srebrna lisica, dabar, vidra), poluplemenite (nutrija, crvena lisica, rakun, ris, ondatra) i obične (vjeverica, kunić, divlja mačka, krtica, hrčak). Neke su vrste naših krznaša, zbog prevelika izlova, moderne eksploatacije šuma te stvaranja lovnih rezervata, postale ugroženima pa su vjeverica, tekunica, hrčak, zerdav, vidra i divlja mačka zaštićeni zakonom.
Zbog sve veće potražnje za krznima, uzgoj krznaša u kontroliranim uvjetima započeo je potkraj XIX. st. Danas se u svijetu koristi koža od približno 175 vrsta životinja različite kvalitete krzna, a glavnina proizvodnje odvija se u skandinavskim zemljama. Ponajviše se uzgajaju nutrije, vidrice, lisice i činčile. Te vrste uglavnom dobro podnose uzgoj u zatočeništvu. Autohtona europska vidrica (Mustela lutreola) izumrla je, a ona koja se uzgaja širom Europe potječe od američke vidrice (Mustela vison). Vidrica se u svakodnevnom govoru naziva i nerc (od njem. Nerz), kanadska lasica ili kanadska kuna. Njezin uzgoj u kontroliranim uvjetima ugl. se odvija pod nadstrešnicama, u kavezima, a za hranidbu se koriste otpadni produkti klaonica, inkubatorskih stanica, zatim ribe te sušena krmiva životinjskoga podrijetla. Za nutriju (Myocastor coypus), u našim uvjetima, najprihvatljiviji je uzgoj u oborima. U Hrvatskoj se jedino činčile (Chinchilla lanigera, C. brevicaudata) uzgajaju organizirano, u kooperativnim odnosima, na nekoliko stotina obiteljskih gospodarstava. Uzgajaju se u kavezima smještenima u prostorijama s kontroliranim mikroklimatskim uvjetima, a uglavnom se hrane potpunim krmnim smjesama.
Krznaši obolijevaju od niza zaraznih bolesti, a zdravlje im mogu ugroziti i različite parazitske bolesti (npr. trakavičavost) i grinje iz rodova Sarcoptes, koje uzrokuju šugu što uništava krzno.
