kupališta, dijelovi obale uređeni za kupanje i sunčanje ili mjesta i prostorije za kupanje, često u ljekovitoj vodi ili blatu, radi čistoće, zdravlja, zabave ili vjerskih razloga. Arheološki nalazi svjedoče o gradnji kupališta u starom Egiptu i Grčkoj. Grčki su gradovi imali privatna i javna kupališta, a osim hladnih kupki u moru i rijekama, Homer spominje i tople kupke u posebno uređenim prostorijama. Rimljani su radi kupanja i masaže gradili raskošna kupališta, ujedno i središta društvenoga života, a često su za kupke rabili termalne izvore koje su smatrali ljekovitima. Javna kupališta (hamami) razvila su se i u muslimanskim zemljama. Nakon pada zanimanja u ranom srednjem vijeku, europski su gradovi od XI. st. podizali nova javna kupališta, koja su od XIV. st. zajedno koristili muškarci i žene. Zbog optužbi za nemoralno ponašanje dolazilo je do zabrana, pa se broj kupališta smanjivao. Međutim, od XVI. st. povećala se posjećenost toplica, koje su u XIX. st. doživjele svoj pravi preporod pa su postale stjecištem mondenoga dokoličarskog sloja pripadnicima kojega su susreti u opuštenoj atmosferi često bili važniji od skrbi o zdravlju. Gradile su se tada javne kupaonice, bazeni za plivanje, uređivala se termalna kupališta s otvorenim i zatvorenim bazenima, kadama, uređajima za inhalaciju i za blatne kupelji. Do polovice XIX. st. najposjećenija su bila kupališta u toplicama (npr. Bath u Engleskoj, Spa u Belgiji, Baden u Njemačkoj, Evian, Vichy i Vittel u Francuskoj, Badgastein u Austriji, Sankt Moritz u Švicarskoj, Karlovy Vary /Karlsbad/ i Mariánské Lazně /Marienbad/ u Češkoj te Topusko, Lipik, Krapinske, Varaždinske i Stubičke Toplice u Hrvatskoj) i na slatkim vodama (npr. na Rajni, Dunavu, Savi). U drugoj polovici XIX. st. u modu su došla morska kupališta i plaže, najprije u Engleskoj (npr. Brighton), koja je prednjačila u uređivanju kupališta s kabinama i drugom opremom, a potom na atlantskim i sjevernim obalama kontinentalne Europe (npr. Bretanja i Normandija, Scheveningen u Nizozemskoj i Oostende u Belgiji). Morska kupališta izjednačila su se po popularnosti s toplicama pa ih i nadmašila potkraj XIX. st. s popularizacijom mnogobrojnih odredišta na Sredozemlju. Većina je gradova tada imala barem jedno kupalište na moru, rijeci ili jezeru, s kabinama, manjim bazenima, školom plivanja i plivačkim natjecanjima. Na Jadranu su među prvima bili Trst i Rijeka. Morski zrak i plivanje u moru, u blagotvorno djelovanje kojega liječnici nisu sumnjali, prihvaćeni su kao izvor zdravlja i zabave (npr. u Kraljevici, Opatiji). Daljnji razvoj kupališta u primorskim ljetovalištima, kao i onih u kontinentalnim mjestima, dogodio se u XX. st. s pojavom masovnoga turizma.
