kupola (tal. cupola < kasnolat. cupula, deminutiv od cupa: bačva).
1. U arhitekturi i građevinarstvu, svod sferična oblika kojim se natkrivaju prostori kružna, višekutna ili kvadratična tlocrta; taj je oblik često kalota, a nastaje rotacijom polukružnog, elipsastog, paraboličnog ili šiljastoga luka oko vertikalne srednje osi. Promjer kupole iznad kvadratičnoga tlocrta može biti jednak dijagonali kvadrata (kupola je opisana oko kvadrata), pa se prijelaz s kvadratičnoga na kružni oblik dobiva odsijecanjem kupole duž stranica kvadrata. Ako je, pak, promjer kupole jednak stranici kvadrata (kupola je upisana u kvadrat), prijelaz se izvodi s pomoću trompi (ugaone niše) ili pandantiva (sferični trokuti). Često se, radi smještaja otvora za svjetlo, između kupole i pandantiva umeće cilindrični prsten (tambur), odnosno na tjemenu kupole ostavlja otvor (oculus), ili pak gradi tornjić (lanterna).
Zbog povoljna oblika kupole, njezina vlastita težina i vanjskih opterećenja uglavnom se prenose tlačnim unutarnjim silama pa se, slično kao i luk, kupola može zidati od kamena ili opeke. Takve su se kupole gradile od davnine, a zahvaljujući trajnosti tih materijala mnoge su se očuvale do danas. Prve građevine nadsvođene kupolastim oblicima bili su asirski, a poslije i mikenski grobovi (Atrejeva riznica u Mikeni, oko 1400. pr. Kr.). Prve kupole u klasičnome smislu pojavljuju se od VII. st. pr. Kr. (etrurske grobnice). Tijekom vremena, a napose u rimskom graditeljstvu, kupole su se razvile do golemih razmjera. Glasovite su kupola Panteona u Rimu (prva polovica II. st., promjer 43,60 m), bizantska kupola Aje Sofije u Carigradu (532–558., promjer 32 m), te renesansne kupole katedrale u Firenci (1420–36., F. Brunelleschi, promjer 42 m) i bazilike sv. Petra u Rimu (XVI. st., Michelangelo Buonarroti, promjer 42 m), a u Hrvatskoj, zbog zanimljive konstrukcije, kupola gotičko-renesansne katedrale u Šibeniku (XV–XVI. st., Nikola Firentinac). Kupolu imaju i mnoge barokne građevine (Sta Maria della Salute u Veneciji, 1631–82., djelo B. Longhene); česte su bile u doba klasicizma (Panthéon u Parizu, 1764–89., djelo G. Soufflota). Potkraj XIX. st., a napose u XX. st., počele su se izvoditi tankostjene kupole od armiranog i prednapregnutoga betona, lameliranoga drva i metala, čime je omogućeno natkrivanje raspona većih od 200 m. Od armiranoga su betona izgrađene, npr., kupola crkve sv. Blaža u Zagrebu (arhitekt V. Kovačić, 1912), te kupola športske dvorane u Rimu (arhitekt P. L. Nervi, 1956–58), izvedena od predgotovljenih ljuskastih rebara. Danas se za športske dvorane, radarska postrojenja i dr. vrlo često grade drvene ili metalne kupole od štapova, rebara ili panela, kakve su geodetske kupole R. B. Fullera (npr. paviljon u Montrealu iz 1967., promjera 75 m), a koje tvore zasebni elementi oblika tetraedra ili heksaedra. Milenijska kupola u Londonu (1999), koja s promjerom od 320 m čini jedan od najvećih zatvorenih prostora današnjice, izgrađena je od platna i čelične užadi ovješene o metalne stupove.
2. U geometriji, geometrijsko tijelo koje nastaje spajanjem dvaju višekuta, jednoga dva puta većega broja stranica u odnosu na drugi, s pomoću jednakoga broja trokuta i četverokuta. Trokutna kupola je oktaedar, četverokutna kupola dekaedar, peterokutna kupola je dodekaedar itd.
