struka(e):
Kutijaro, Emil
hrvatski glumac
Rođen(a): Herceg Novi, 17. V. 1906.
Umr(la)o: Zadar, 9. IX. 1979.
ilustracija
KUTIJARO, Emil

Kutijaro, Emil, hrvatski glumac (Herceg Novi, 17. V. 1906Zadar, 9. IX. 1979). Glumačku karijeru započeo 1926. u Mostaru, nastavio ju kao operetni pjevač bariton u Beogradu (1927–30), a od 1931. nastupao kao dramski glumac u Banjoj Luci, Nišu, Cetinju, Osijeku. Povremeno je nastupao kao operni pjevač. Za II. svjetskog rata vodio je partizansko kazalište za Slavoniju, bio član Centralne kazališne družine i Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske, a od 1945. bio je član HNK-a u Zagrebu. Odlikovao se velikim mogućnostima glumačke transformacije, od patetičnih kreacija preko dubokih psiholoških karakterizacija do temperamentna pristupa modernim likovima. Tumačio je Luju Lasića (I. Vojnović, Dubrovačka trilogija), Hasanagu (M. Ogrizović, Hasanaginica), Jolu (P. Budak, Mećava), Marka Barića (M. Begović, Bez trećega), Rikarda Kozlovića (R. Marinković, Glorija), Krležina Areteja i Ignjata Glembaya, Shakespeareova Otela i Leara, Kalandera (I. Cankar, Kralj Betajnove), Glumca (M. Gorki, Na dnu), Nesretnikova (A. N. Ostrovski, Šuma), Kapetana Queega (H. Wouk, Pobuna na brodu Caine), Azdaka i Arkadija Čeidzea (B. Brecht, Kavkaski krug kredom), Alfreda III. (F. Dürrenmatt, Posjet stare dame), Olivera Crowna (I. Shaw – J.-P. Aumont, Lucy Crown) te Oca (J.-P. Sartre, Zatočenici Altone). Često je surađivao na radiju, televiziji i filmu. Istaknuo se u filmovima Pustolov pred vratima (1961) Š. Šimatovića te Putovanje na mjesto nesreće (1971) Z. Berkovića. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1974.

Citiranje:

Kutijaro, Emil. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kutijaro-emil>.