latinski jezik (lat. lingua Latina), jezik latinsko-faliskičkoga ogranka italske grane indoeur. jezične porodice; jezik klasične rim. književnosti, službeni jezik rim. države, Zapadne crkve, srednjovjekovne lat. književnosti, znanosti, školstva i javne uprave. Na početku pov. razdoblja govorio se u pokrajini Laciju (lat. Latium), po kojoj je i nazvan i u kojoj ga je etrursko jezično područje odvajalo od prostorno mu i postanjem najbližega jezika Faliskâ. Oko 500. pr. Kr. upad susjednih Sabinaca smanjio je područje njegove uporabe na grad Rim i neposrednu okolicu, ali je već tijekom IV. st. pr. Kr. počelo i njegovo stalno širenje, ne prestajući stoljećima. Pobjedom nad Galima u Padskoj nizini 192. pr. Kr. Rimljani su stekli trajnu premoć u svoj današnjoj Italiji; za Punskih ratova 264. do 146. pr. Kr. zagospodarili su ist. jadranskom obalom, u Grčkoj i Macedoniji te područjem pobijeđene Kartage u sjev. Africi i na Pirenejskome poluotoku. U idućem su stoljeću osvojili Malu Aziju, Siriju, Palestinu i Egipat te Galiju, a 43. nakon Kr. i Britaniju. Na osvojenim su područjima odmah uvodili latinski kao službeni jezik vojske, sudstva i javne uprave, utemeljivali su naseobine svojih građana i predobivali inojezično stanovništvo dodjelom punopravna rim. građanstva. Sve su te mjere širom otvarale vrata društvenopravnoj romanizaciji osvojenih područja, iza koje se, istina, nešto sporije, odvijala jezična latinizacija stanovništva. U drugoj pol. I. st. na tlu Italije latinski je bio jedini živi jezik, izuzmu li se ostatci oskičkoga jezika i grč. jezik u južnoitalskim gradovima. Istodobno je počeo potiskivati iz uporabe nelatinske jezike u Africi, zap. i sr. Europi, u Podunavlju, na području rim. pokrajine Dalmacije. Tragove krajnjih zemljopisnih dometa tog latiniziranja potrla su arap. osvajanja u sjev. Africi od posljednje četvrtine VII. st., do seoba Angla, Juta i Sasa u Britaniju tijekom V. i VI. st. i, od VI. st., Slavena pred zidine također već latiniziranih istarskih i dalm. gradova. Od pomjesnih oblika pučkoga latinskog u zaštićenijim dijelovima nekadanjega Rimskoga Carstva razvili su se romanski jezici po zap. i juž. Europi (s potonjim bivšim kolonijama na drugim svj. kopnima), na području tzv. istočne Romanije rumunjski u Rumunjskoj i neki oblici balkanskoga romanstva. Na istočnojadranskoj se obali latinski, nametnut romanizacijom, također razvio u mjesne romanske jezike, o kojima svjedoče još postojeći istroromanski u Istri i ostatci od XII. do XIX. st. po našim jadranskim gradovima i otocima izumrloga dalmatskoga jezika. – Pisane potvrde za najstariji poznati oblik lat. jezika pojavljuju se na prijelazu iz VII. u VI. st. pr. Kr.; to je tzv. rani latinski (VII. do IV. st. pr. Kr.), kojemu glasovi i oblici uvelike odudaraju od klasičnih: tako bi zapis IOVESAT DEIVOS QOI MED MITAT (zaklinje se bogovima tko me šalje), zbog potonjih jezičnih promjena (monoftongizacije dvoglasa ei i oi u ī a ou u ū, gubitak završnoga -d u med i zamjena mitat drugim glagolom) klasičnolatinski glasio iurat deos qui me mittit; natpis Lapis Satricanus, stariji od 500. pr. Kr. a nađen 1970-ih kraj Rima, ne zna još za prijelaz međusamoglasničkog s (zapravo z) u r, a mjesto lat. genitiva jed. na -ī čuva odraz prajezičnoga nastavka *-osyo (poput sanskrt. -asya ili grč. -oio): POPLIOSIO VALESIOIO SVODALES MAMARTEI (Publija Valerija udrugari [bogu] Marsu). U starolatinskom jezičnom razdoblju (III. do II. st. pr. Kr.) javlja se već i pisana lat. književnost, s najvidnijim dometom jezičnoga stvaralaštva u Andronikovu prijevodu Homerove Odiseje, u govorništvu Apija Klaudija Slijepoga, u stihovima Gneja Nevija i mlađih pjesnika koji su djelovali pretežito u II. st. pr. Kr. U jezičnorazvojnom smislu značajni su i natpisi s početka toga starolatinskoga razdoblja; na njima još ima dvoglasa (ABDOVCIT, za klas. abdūcit), ali i pojavâ iz govora seljakâ i gradskoga puka (sermo rusticus, vulgaris) koje će se u pisanom tekstu opet pojaviti tek sedam stoljeća poslije, u prvim zapisima romanskih jezika, npr. neizgovaranje, pa onda i nepisanje nosnih suglasnika kao u TAVRASIA CISAUNIA, za klas. Taurasiam, Cisauniam, ili COSOL CESOR za klas. consul, censor. Gradski se govor viših slojeva (sermo urbanus) već u to doba svjesno odmicao od govora neobrazovana puka, uz ostalo i tako što nije prihvaćao upravo te razvojne novὶne, a u sintaksi osobito razvijajući sebi svojstvenu, višestruko složenu rečeničnu periodu. Ta je diglosija, kao okomita jezična razdvojenost jezika za bogate i obrazovane od jezika za prosti puk postala još vidljivijom u pisanom obliku lat. jezika sljedećega, klasičnoga razdoblja; njemu se pripisuje jezik i književnost pisaca od Ciceronova doba do smrti cara Trajana (80. pr. Kr. – 117. nakon Kr.). U tom su razdoblju potonji rimski, još kasnije eur. klasicisti kao prvo podrazdoblje izdvajali Ciceronov vijek (80. pr. Kr. – 14. nakon Kr.), u kojem su djela Cicerona, Cezara, Vergilija, Horacija i Ovidija, po njihovu estetskome sudu, prava aurea Latinitas (zlatna latinština), najviši i potom nikada više dosegnuti stupanj knjiž. ljepote i jezične pravilnosti; već sljedeće klas. podrazdoblje od Augustove do Trajanove smrti (14–117), s piscima poput Seneke, Petronija, Marcijala, Juvenala i Tacita, nazivaju tek Latinitas argentea (srebrna latinština). S toga se gledišta doba od Trajana do propasti Zapadnorimskoga Carstva 476., ili do smrti kršć. pisca Boetija 524., u knjiž. povijesti obično naziva razdobljem propadanja, dok jezikoslovci radije govore o kasnoj latinštini pisaca toga doba, pogotovu kršćanskih. Ona se od »zlatne« ciceronske latinštine razlikuje prije svega nekim starolatinskim obilježjima kojima nije bilo mjesta u klas. standardu, ali su u njegovoj sjeni i dalje živjele u govoru pučana. Tako je u kasnolatinskoj sintaksi opet iskrsnula starolatinska zavisna izrična rečenica s quod (da) kao još jedna izražajna mogućnost koja ne dokida onaj u klas. jeziku osobito čest sklop akuzativa s infinitivom u istoj rečeničnoj ulozi. Slično se u kasnolatinskom rječničkom blagu opet javlja riječ petra (hridina) kao pomorski stručni nazivak, rabljen već u Analima (ulomak 365) pretklasičnoga pjesnika Enija (239. do 169. pr. Kr.), mjesto klas. istoznačnice rupes. Oblikovanju toga lat. jezičnoga razdoblja bitno je pridonijelo i rano kršćanstvo, otkako se sa svojim posebnim izražajnim potrebama od III. st. počelo jače širiti i u zap. polovici Carstva. Tada su mu uz već postojeće grč. knjige u većoj mjeri zatrebale i knjige na latinskom, namijenjene glavnini rim. kršćana iz nižih društv. slojeva i prilagođene njihovim jezičnim navikama. Takvim je kršćanskim pučanima latinskoga jezika očito bila namijenjena i jeronimska Vulgata, nastala na prijelazu iz IV. u V. st., kao lat. prijevod starozavjetnih knjiga s hebrejskoga i aramejskoga, a novozavjetnih s grčkoga na pučki latinski. Ona je u kasni latinski unijela mnoštvo novih riječi za biblijske pojmove i nova vlastita imena, usput i mnoge hebraizme i grecizme, pogotovu sintaktičke, a sve se to potom iz nje prelijevalo u komentare i homilije uz biblijske ulomke te općenito u jezik lat. bogoslužja i kršć. književnosti. Biblijom prožeta ali i prema puku susretljiva kršć. latinština bila je sukladna i jezičnomu programu sv. Augustina, prema njegovu načelu Melius est reprehendant nos grammatici quam non intelligant populi (Bolje da nas gramatici kude nego da nas pučani ne razumiju). Pri tom je Augustin ipak kršć. klasik koji nije dokinuo visoku razinu poganske ciceronske latinštine, nego ju je samo dodatno opremio za prijenos kršć. sadržajâ u kult. ozračju kasne starine, u kojem je i sam živio; naknadno se pokazalo da je to ujedno bila dobrodošla prilagodba kasne latinštine za njezine uloge u nastupajućem srednjem vijeku. (→ srednjovjekovni latinski; novolatinski)
