STRUKE:

Latinsko Carstvo

Latinsko Carstvo, državna tvorevina s prijestolnicom u Carigradu, nastala u četvrtom križarskom ratu, a stvorena od dijelova Bizantskoga Carstva. Osvojivši 1202. Zadar, križari su na nagovor njemačkoga kralja Filipa Švapskoga morskim putem krenuli na Carigrad s namjerom da iznova proglase carem Izaka II. Angela, kojega je 1195. njegov brat Aleksije III. Angel bio svrgnuo i oslijepio. Izakov sin Aleksije IV. Angel obećao je pritom križarima golemu novčanu odštetu, što je bilo dogovoreno 1203. na Krfu. Uspješnim križarskim napadom bizantska je prijestolnica bila osvojena (17. VII. 1203). Izaku II. Angelu bilo je vraćeno prijestolje, a suvladarom je proglašen njegov sin Aleksije IV. Kako su stvarnu vlast u Carigradu ipak imali križari i Mlečani, uskoro su Aleksije IV. i njegov otac Izak, a zbog neplaćanja obećane odštete križarima i Mlečanima, bili svrgnuti s vlasti. Kada ni novi car Aleksije V. Duka Murcufl, zet Aleksija III. Angela, nije isplatio obećanu odštetu, križari i Mlečani sklopili su u ožujku 1204. ugovor o diobi Bizantskoga Carstva i osnutku Latinskoga Carstva i ponovno zauzeli Carigrad (12. IV. 1204). Aleksije V. pritom je pobjegao, a bizantska je prijestolnica tri dana bila prepuštena razaranju i pljački. Prvim carem Latinskoga Carstva bio je proglašen flandrijski grof Balduin IX., okrunjen 16. V. 1204. kao Balduin I., dok je novi carigradski patrijarh postao Mlečanin Tommaso Morosini. Car je dobio četvrtinu teritorija bizantske države, a ostatak nekadašnjeg carstva podijelili su Mlečani i križarski vitezovi. Balduinu je pritom pripala Tracija, sjeverozapadni dio Male Azije i neki otoci u Egejskome moru, a križarski vojskovođa Bonifacije Montferratski stekao je Makedoniju i Tesaliju i uzeo naslov solunskoga kralja kao Balduinov vazal. Na području Grčke bilo je nešto poslije (1205) osnovano Atensko Vojvodstvo te Ahajska Kneževina na Peloponezu, koji su bili u vazalnom odnosu prema solunskomu kralju. U diobi carstva Mlečani su dobili prostrana područja u Epiru, Akarnaniji, Etoliji i na Peloponezu, ali su zaposjeli isključivo ona uporišta, osobito luke i otoke, koja su bila važna za mletačku trgovinu na Levantu. Diobe nije bio pošteđen ni Carigrad, u kojem su vlast podijelili Mlečani i križarski vojskovođa Balduin. Novoosnovano Latinsko Carstvo postalo je uporištem za daljnja križarska osvajanja na Istoku. Već 1204. započelo je osvajanje maloazijskih pokrajina, ali je ono neočekivano brzo bilo prekinuto, kada je 1205. u bitki kraj Drinopolja Balduina I. porazio bugarski car Kalojan, kojemu se pridružilo i bizantsko plemstvo. Od tog se poraza Latinsko Carstvo nije oporavilo. Bizantske snage, u otporu protiv omražene tuđinske vladavine, okupile su se u tri središta: Nikejskome Carstvu, Epirskoj Despotovini i Trapezuntskome Carstvu. Pritom se Nikejsko Carstvo pokazalo najvećom prijetnjom Latinima. Balduina I. naslijedio je na carskom prijestolju njegov brat Henrik Flandrijski, isprva kao regent, a od 1206. kao car. Uspjelo mu je ojačati uzdrmanu latinsku vladavinu u Traciji, a bugarskoga pritiska spasila ga je Kalojanova smrt (1207). Uspješno je ratovao i protiv Nikejskoga Carstva, a 1214. bio je sklopljen mir i dogovoreno razgraničenje u Maloj Aziji. Nakon Henrikove smrti (1216) započelo je postupno slabljenje snage Latinskoga Carstva, a na prijestolju se izmijenilo više vladara. Od 1217. vladao je bio Petar de Courtenay, kojega je ubrzo zarobio epirski despot Teodor, a 1217–19. Petrova žena te Balduinova i Henrikova sestra, Jolanta. Petrov i Jolantin sin Robert de Courtenay, koji je vladao 1221–28., izgubio je u ratovima s Nikejskim Carstvom gotovo sve posjede u Maloj Aziji (osim uskoga obalnoga dijela uz Mramorno more), a vlast Robertova maloljetnoga brata Balduina II. (1228–61), kojemu je suvladar i regent bio naslovni jeruzalemski kralj Ivan Brienneski (1231–37), svela se samo na Carigrad i okolicu. Postojanje Latinskoga Carstva bilo je okončano 25. VII. 1261., kada je Mihael VIII. Paleolog zauzeo Carigrad gotovo bez borbe. Posljednji latinski car Balduin II. i latinski patrijarh Mlečanin Pantaleone Guistiniani pobjegli su iz prijestolnice, a središte Bizantskoga Carstva ponovno je postao Carigrad. Balduin II. je do smrti (1273) zadržao carski naslov, nastojeći dobiti podršku za povratak na carigradsko prijestolje (savez s kraljem Obiju Sicilija Karlom I. Anžuvincem). Premda je Latinsko Carstvo tim događajima bilo okončano, njegovi su naslovni carevi i poslije imali značajnu ulogu u političkim odnosima zapadnih država s Bizantskim Carstvom.

Citiranje:
Latinsko Carstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 2. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35574>.