Lenuci, Milan

ilustracija
LENUCI, Milan
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Lenuci, Milan, hrvatski urbanist (Karlovac, 30. VII. 1849Zagreb, 16. XI. 1924). Diplomirao 1873. na Tehničkoj visokoj školi u Grazu. Djelovao u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu od 1874., kao gradski inženjer od 1882., kada je kao prvi projekt industrijskoga dizajna oblikovao Sustav javnih stuba, jednostavan modularni sustav zamišljen od standardiziranih drvenih i metalnih dijelova, koji se rabio za poveznice prema Gornjem gradu ili unutar njega, te se ubrzo uključio i u planiranje grada, počevši izrađivati studije uređenja donjogradskih trgova, među prvima Sajmišta (1882), današnjega Trga Republike Hrvatske. Potom je kao ravnatelj Gradskoga građevnoga ureda (1891–1912; od 1896. građevinski tehnički savjetnik) preuzeo cjelokupno prostorno i urbanističko planiranje Zagreba, od manjih urbanističkih zahvata do razvojnih makroplanova.

Najpoznatije djelo, tzv. Zelena ili Lenucijeva potkova (realizirana većinom između 1880-ih i 1920-ih), najveće urbanističko ostvarenje historicizma u Hrvatskoj, nastalo je na temelju niza projekata, u kojima je nastavio razvijati ideju perivojnoga okvira oko novoga gradskog središta, Donjega grada, uspješno prožimajući različite koncepcije (skvera, ukrasnoga i arhitektonskoga trga) i stilsko-morfološke norme tadašnjih arhitektonskih teorija te istodobno udovoljavajući zahtjevu za simboličkom reprezentativnošću »utemeljiteljskoga doba« pozicioniranjem ključnih institucija, arhitektonskih i kiparskih spomenika duž glavne, središnje osi niza perivoja (današnji trgovi N. Šubića Zrinskoga, Strossmayerov i kralja Tomislava s istočne, Starčevićev trg i Botanički vrt s južne te trgovi Marulićev, Mažuranićâ i Republike Hrvatske sa zapadne strane). Prvi je cjelovito izveden projekt u tom kompleksu regulacija Trga kralja Tomislava (1897), kojim je definiran novi ulaz u grad. Godine 1901. osmislio je model uređenja Zapadnoga perivoja te 1903. Južnoga, koji nikad nije oblikovan kao cjelina. Izradio je i studije pojedinih trgova (Starčevićev, 1900; Mažuranićâ i Marulićev, 1901., 1903., 1906).

Radio je na izradbi niza regulatornih osnova grada Zagreba, koji se za njegova mandata ubrzano urbanizirao. Posebno je tragao za urbanističkim rješenjima vezanima uz povijesnu jezgru i njezino povezivanje s novim gradskim tkivima te prostorna uključivanja sakralnih građevina. Pri prelaganju potoka Medveščaka 1896–98. u novo, istočnije korito izradio je Regulacijsku osnovu Kaptola, Nove Vesi i Potoka te okoliša, kao i niz detaljnih regulacija za pojedine tamošnje ulice, kojima se dotad dijelom ladanjsko i predurbano područje postupno pretvaralo u rezidencijalnu zagrebačku četvrt. Od 1893. do 1911. izradio je seriju studija regulacija Dolca, Kaptola i bloka istočno od Jelačićeva trga (Bakačeva–Vlaška–Palmotićeva ulica), a posebno se ističe projekt iz 1896., izložen na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (potom objavljen u berlinskom Deutsche Bauzeitungu 1897), u kojem je pokušao riješiti probleme regulacije i uključenja Kaptola i njegovih podgrađa u novo donjogradsko središte. U njem je, uravnoteživši utilitarne i estetičke funkcije na način historicističkoga racionalizma, radikalnom rekonstrukcijom povijesnoga gradskog tkiva, rušenjem zidova i Bakačeve kule pred katedralom, otvorio velik trg do Radićeve ulice, a rušenjem kuća u Vlaškoj i na Dolcu otvorio prostor pred nadbiskupskom palačom i crkvom sv. Marije. Njegova također nerealizirana studija iz 1911., u kojoj je središnji prostor Dolca namijenjen velikoj otvorenoj tržnici, a proširena Skalinska ulica ulazi u novoformirani Kaptolski trg, bila je od presudnoga značaja za kasnija ostvarenja iz 1930-ih.

Bavio se i oblikovanjem novih gradskih predjela planirajući i pojedinosti, od nasada do urbane opreme. Projektom urbanizacije novoga istočnog predjela grada, od Draškovićeve do parka Maksimira (1905), napustio je ortogonalnu shemu s pravilnim blokovima, čime je, zadržavajući zatečene ceste, pridonio individualizaciji stambenih četvrti. Istodobno je uveo široku, luksuznu stambenu ulicu koja spaja Donji grad s parkom Maksimirom, tzv. Sjajnu ulicu (dijelom ostvarena u današnjoj Zvonimirovoj) kao šetalište i kolnu prometnicu, dok je Maksimirskom i Branimirovom ulicom zamislio teretni promet.

Nesputan političkim i gospodarskim razlozima koji su se nametali u planiranju i razvoju gradskoga središta, ali poštujući zatečene topografske i povijesno-simboličke vrijednosti, Lenuci je početkom XX. st. oblikovao krivulje najljepših ulica rezidencijalnih područja medvedničkoga podbrežja (Tuškanac, Cmrok, Pantovčak, Jelenovac, Vrhovec, Jurjevska, Nazorova, Hercegovačka, Mlinarska, Mallinova i dr.). Istodobno je predlagao moderne avenije za širenje grada i povezivanje s izvangradskim područjima (Ciglana–Samoborski kolodvor, Ulica Medveščak, Britanski trg–Radnički dol–Zelengaj, Miramarska cesta, 1900–13).

Stvarajući pod utjecajem velikih ideja gradogradnje historicističkoga razdoblja i moderne, razvijao je viziju Zagreba kao idealne moderne europske metropole. Problem nemogućnosti prostornoga širenja grada (koncentričnoga poput onoga u Beču), koji je još uvijek otežan zbog željezničke pruge, uvidio je već na prijelazu stoljeća pa je u svojim projektima ponajprije nastojao pronaći najbolji smještaj željeznice. U Skici generalne regulatorne osnove Zagreba iz 1907., svojevrsnoj sintezi njegova dotadašnjega urbanističkog planiranja, osmislio je premještanje pruge i kolodvorâ (glavnoga i ranžirnoga s teretnim) iz središta, kako bi potpuno rasteretio gradsko područje od željezničkoga prometa, te širok obodni prsten prometnica i šest novih mostova na Savi, a na istočnoj strani grada uz rijeku smještaj lučke i industrijske zone modernih prostornih i sadržajnih koncepcija. Ta regulacija uključuje i regulaciju gradskoga istoka iz 1905. te nove rezidencijalne zone na području Trnja sa starim poveznicama u smjeru sjever–jug (Trnjanska, Paromlinska, Miramarska i Cvjetna cesta te dijagonalni Vrbik).

Lenuci je projektirao vlastitu palaču na Strossmayerovu trgu 11 te planinarske objekte na Medvednici, Plešivici i Ivanščici. Bio je suutemeljitelj 1874. Hrvatskoga planinarskog društva, Sklizačkoga kluba te Hrvatskoga sokola. Uredio je klizalište 1874., gdje se danas nalazi Dom Hrvatskoga sokola na Trgu Republike Hrvatske, u gradnji kojega je i sudjelovao (1881–83). Od 1878. upravljao je Gradskim vodovodom (sudjelovao u izgradnji prve vodovodne mreže, 1881–89), a nakon potresa 1880. djelovao je i u Gradskome potresnom povjerenstvu.

U njegovu se opusu ogleda razvoj europske urbanističke misli, od utilitarnoga inženjerskog planiranja XIX. st. do individualnih, umjetničkih nagnuća u oblikovanju grada početka XX. st. Urbanistička koncepcija Zagreba na prijelazu stoljeća uglavnom je njegovo djelo te je, premda velik dio njegovih projekata i zamisli nije ostvaren, svojim opusom izgradio temelj urbanom razvoju Zagreba u XX. st. U Zagrebu mu je 1988. priređena izložba u Muzeju za umjetnost i obrt.

Citiranje:
Lenuci, Milan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 12. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36018>.