struka(e):

lijepo, uz ružno, temeljna kategorija filozofije umjetnosti, odnosno estetike. U svojem ontološkome značenju lijepo je promatrano kao vječna i najviša ideja (Platon) koja samo sudjeluje na prolaznim stvarima i time ih određuje kao lijepe, dok ružno nije ništa drugo nego njezina odsutnost. Otuda je smisao umjetničkog stvaranja »oponašanje« (μίμησıς), koje teži ozbiljenju jedinstva ljepote i dobrote. Dok se kod Platona to oponašanje odnosi na gotove lijepe stvari, ono se kod Aristotela razumije kao oponašanje izvorne stvaralačke moći (φύσıς). U skolastici (Augustin, Toma Akvinski) lijepo se pojavljuje kao ono što posjeduje jedinstvo, potpunost, proporciju i jasnost, ali, za razliku od dobroga, samo na razini osjetilnoga zora (αἴσϑησıς). Time se izravno otvara put novovjekovnom, estetičkomu razumijevanju lijepoga, koje je za A. G. Baumgartena »savršenost osjetilne spoznaje kao takve«. Kod Kanta lijepo postaje predmetom »estetske moći suđenja«, odn. predmetom bezinteresnoga dopadanja, koji se ne zahvaća u pojmu nego u neposrednom zoru, i to kao ono što po sebi pokazuje neku svrhu. Prevladavši Kantov formalizam, F. Schiller promatra lijepo kao ideal oblikovanja »lijepe duše« koja se kroz »igru« potpuno otvara osjetilnosti, a osjetilnost onomu duhovnom i misaonom. Tu autonomnu koncepciju lijepoga G. W. F. Hegel potpuno ukida vraćanjem lijepoga na razinu ideje koja je ništavna bez odnosa na drugo, tj. lijepo se mora pojaviti kako bi uopće bilo zbiljsko. U filozofiji života lijepo dobiva značenje »stimulansa« za njegovo unaprjeđivanje (F. Nietzsche), a umjetničko stvaranje postaje temeljnim načinom čovjekova oslobađanja od terora vječnih istina. Poč. XX. st. prevladavale su empirističke, psihologističke i intuicionističke koncepcije lijepoga, kojima se oštro suprotstavljala fenomenologijska deskripcija doživljaja lijepoga (M. Geiger, M. Scheler) i realnih slojeva lijepoga u samom estetskom predmetu (N. Hartmann). No za XX. st. svakako su najznakovitiji pokušaji ontologijskoga razumijevanja umjetničkog djela M. Heideggera te nastojanjâ W. Benjamina i T. W. Adorna da se čistoća lijepoga spasi od njegove bezgranične mehaničke produkcije i od podvrgavanja bezvremenim kriterijima prosudbe. Upravo u tom pogledu suvremena »estetika recepcije« (Peter Szondi i H. R. Jauss) naglašuje nužnost suizvršujućega (receptivnog) ozbiljenja lijepoga u činu razumijevanja umjetničkoga djela.

Citiranje:

lijepo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/lijepo>.