lingvistička geografija

lingvistička geografija (dijalektalna geografija, geografska lingvistika), smjer u proučavanju jezika, odnosno jezikoslovna disciplina koja istražuje raširenost jezičnih (dijalektalnih) pojava na nekom zemljopisnom prostoru nastojeći iz njih očitati tijekove jezičnih promjena i jezičnoga razvoja. Ona se bavi sustavnim prikupljanjem građe prema unaprijed sastavljenom upitniku (kvestionaru), na danom prostoru u određenom broju unaprijed izabranih punktova i od ispitanika (informatora) odabranih prema određenim kriterijima, te nanošenjem dobivenih odgovora na karte jezičnoga (dijalektalnoga) atlasa. Tako prikupljena i na kartama sinoptički prikazana građa, zatim se proučava i tumači sa stajališta njezine prostorne raširenosti i raspodjele, kao posljedice jezičnoga razvoja. Iako prva zamisao jezičnoga atlasa pripada Georgu Wenkeru, osnivačem lingvističke geografije kao znanstvene metodologije i jezikoslovne discipline smatra se Jules Gilliéron, koji je 1897–1901. dao na terenu prikupiti građu za Jezični atlas Francuske. Kao reakcija na mladogramatičarsko poimanje da se jezični razvoj uglavnom može protumačiti slijepim djelovanjem beziznimnih glasovnih (fonetskih) zakona i analogije, lingvistička geografija pokazala je da među dijalektima (ili blisko srodnim jezicima) nema oštrih granica (što bi bila normalna posljedica mehaničkoga djelovanja glasovnih zakona), nego da se daju utvrditi samo prostori (aree) raširenosti određenih jezičnih pojava. Također je utvrđeno da se uzroci jezičnim promjenama trebaju tražiti u mnogobrojnim pojavama (psihološkoga, sociološkoga, kulturnoga, političkoga, geografskoga itd. reda) kao što su homofonija, polisemija, pučka etimologija, ekspresivnost, djelovanje kakva prestižnog središta, djelovanje drugih idioma, da se inovacije šire duž komunikacijskih putova, a njihovu širenju smetaju političke i vjerske granice kao i prirodne prepreke komunikaciji. Lingvistička geografija nedvojbeno je pokazala slojevitost i složenost jezika kao pojave i mnogobrojnost čimbenika koji djeluju na jezični razvoj. Metodu lingvističke geografije još su usavršili osobito Jakob Jud i Karl Jaberg (Jezični i stvarni atlas Italije i južne Švicarske, I–VIII, 1928–40) i njihovi suradnici u mnogobrojnim studijama. Tijekom XX. st. većina europskih jezika dobila je svoje dijalektalne (jezične) atlase. Iz lingvističke geografije razvila se s jedne strane metoda riječi i stvari (Wörter und Sachen), te arealna lingvistika (neolingvistika) Mattea Giulija Bartolija. U Hrvatskoj je bitan prinos metodi lingvističke geografije dao Petar Skok, zatim Vojmir Vinja u proučavanju hrvatskih romanizama, te Dalibor Brozović i drugi suradnici na Općeslavenskom lingvističkom atlasu (OLA) i na Hrvatskom jezičnom atlasu.

Citiranje:
lingvistička geografija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 2. 6. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36652>.