Lipsius [li'~], Justus (latinizirano; izvorno Joest Lips), flamanski klasični filolog (Overijse, 18. X. 1547 – Leuven, 23. III. 1606). Bio je profesor povijesti, filozofije, prava i latinskog jezika u Jeni, Leuvenu i Leidenu, te kardinalov tajnik u Italiji. Poznat je kao jedan od najznačajnijih izdavača latinskih tekstova. Njegova su kritička izdanja Tacita (1574), Senekinih tragedija (1589) i filozofskih spisâ (1605), Valerija Maksima (1585) i G. Veleja Paterkula (1591) još i danas vrlo vrijedna, a napisao je i komentar uz Panegirik Plinija Mlađega. Drugo područje zanimanja bile su mu starine i povijest (Antikvarne rasprave – Antiquarum lectionum commentarius, 8 sv., 1585). Bavio se također i stoičkom filozofijom, najviše rimskom. Sam se smatrao stoikom i antičke je autore promatrao kao moralne vodiče za praktičan život. U svojem se latinskom stilu ugledao najviše na Tacita, suprotstavljajući se tadašnjoj struji koja je jedinim uzorom za latinsku prozu smatrala Cicerona. Ostala djela: O stalnosti (De constantia, 1584), Stoička fiziologija (Physiologiae Stoicorum Libri III, 1604).
