Loach, Ken

Loach [luč], Ken, britanski filmski i televizijski redatelj (Nuneaton, 17. VI. 1936). Završio je pravo na koledžu St. Peter’s u Oxfordu. Od početka 1960-ih do sredine 1980-ih mahom režira na BBC-u, stekavši golem ugled socijalnokritičkim djelima (TV film Cathy, vrati se kući – Cathy Come Home, 1966; četverodijelna miniserija Dani nade – Days of Hope, 1975., o životu radničke klase od I. svjetskog rata do velikog štrajka 1926); ranih 80-ih realizira niz kontroverznih dokumentarnih filmova o štrajkovima i sindikalnoj borbi. Radnička tematika i politički beskompromisan odnos prema temi, obilježen Loachovim socijalističkim aktivizmom te humanizmom i klasnom solidarnošću kao glavnim pokretačima djelovanja njegovih junaka, preteže i u njegovim igranim filmovima kojima se nastavlja na dokumentaristički pokret Free Cinema i struju britanskoga socijalnog realizma, najčešće s radnjom u ambijentima radničke klase i snimljenim na lokalnim idiomima (cockney, irski, škotski, velški). Debitirao je na filmu 1967 (Jadnica – Poor Cow), a najistaknutiji su mu rani igrani filmovi Kes (1969), suptilna priča o zapuštenu i osamljenu dječaku koji sazrijeva brinući se o sokolu – po mnogima njegovo najuspjelije djelo – te Obiteljski život (Family Life, 1971), no igranom se filmu posvetio od kraja 1980-ih. Status najistaknutijega britanskog redatelja kraja XX. st. održao je nizom kvalitetnih i angažiranih igranih filmova, među kojima se ističu nagrađivani Skrivena namjera (Hidden Agenda, 1990., nagrada žirija na Canneskom festivalu), Riff-Raff (1991., Europska filmska nagrada za najbolji film), Kišno kamenje (Raining Stones, 1993., nagrada žirija u Cannesu), Zemlja i sloboda (Land and Freedom, 1995., Europska filmska nagrada za najbolji film), Bubamaro, bubamaro (Ladybird, Ladybird, 1994), Carlina pjesma (Carla's Song, 1996), Moje ime je Joe (My Name is Joe, 1998), Slatkih 16 (Sweet Sixteen, 2002), Ovo je slobodan svijet (It's a Free World…, 2007) te Danak anđelima (The Angels' Share, 2012., nagrada žirija u Cannesu). Jedan je od nekolicine redatelja koji su na Canneskom festivalu dvaput nagrađeni Zlatnom palmom: Vjetar koji povija ječam (The Wind that Shakes the Barley, 2006) ratna je drama o dvojici braće koji tijekom irskoga Rata za neovisnost pristupaju IRA-i, a Ja, Daniel Blake (I, Daniel Blake, 2016), gorka i melankolična priča o ostarjelom radniku koji traži posao, potvrda je Loachova autorskog svjetonazora o međugeneracijskoj klasnoj solidarnosti; oba su filma označila najveće komercijalne uspjehe njegove karijere. Zlatnim lavom za životno djelo nagrađen je na festivalu u Veneciji 1994., a Zlatnim medvjedom za životno djelo u Berlinu 2014.