STRUKE:

Londonski ugovor

Londonski ugovor (poznat također kao Londonski tajni ugovor), ugovor zaključen 26. IV. 1915. između Velike Britanije, Francuske i Rusije s jedne strane te Italije s druge strane. Tim tajnim ugovorom članice Antante ustupile su Italiji, u namjeri da je privuku u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, područja naseljena uglavnom Austrijancima, Hrvatima, Srbima, Albancima, Grcima, Turcima i Arapima, s neznatnim brojem doseljenih Talijana. Londonskim ugovorom Italija je željela ostvariti svoja teritorijalna presezanja na istočnoj obali Jadrana i na Balkanu, te proširiti svoje kolonijalne posjede. Italija je tim ugovorom dobila na sjevernim granicama: Trentino, južni Tirol do Brennera, Goricu, Gradišku, dio Koruške, Trst, jugozapadnu Kranjsku, Istru, otoke Cres i Lošinj te niz manjih otoka. U sjevernoj Dalmaciji ustupljena su joj područja od Lisarice i Tribnja na sjeveru, do rta Ploča (između Šibenika i Splita, kraj Rogoznice) sa Šibenikom i Zadrom, kao i njihovo zaleđe u slijevu rijeke Čikole, Krke i Butišnice te njihovih pritoka. Osim toga, Italiji su bili obećani gotovo svi dalmatinski otoci, od Premude do Mljeta. Londonski ugovor ostavio je Slovencima, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji područje u slijevu Save, grad Rijeku, cijelu obalu Hrvatskoga primorja, obalu od rta Ploča u Dalmaciji do ušća Drima u sjevernoj Albaniji, te otoke Krk, Prvić, Grgur, Goli, Rab, Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šoltu, Brač, Jakljan i Koločep. Italija se teritorijalno proširila na južnu Albaniju, s otokom Sazanom, te na područje Valone (Vlorë) od rijeke Vojuše (albanski Vjosa) do Himana, s time da je istodobno dobila pravo da pred inozemstvom zastupa buduću malu albansku muslimansku državu u sr. Albaniji, koja bi dobila luku Drač, te imala neutralni status. Londonskim ugovorom bili su neutralizirani i svi nabrojeni jadranski otoci koji nisu pripadali Italiji, a i obala od rta Ploča do južnog dijela poluotoka Pelješca, te obalni pojas 10 km južno od Cavtata do rijeke Vojuše, izuzevši primorje predratne Crne Gore. Italiji je bila priznata i aneksija Libije, koju je ona držala pod opsadom od 1912., na temelju ugovora u Ouchyju, kao i aneksija Dodekaneza, zaposjedanje kojega Osmansko Carstvo spomenutim ugovorom nije priznalo. Italiji bi bila priznata i njezina presezanja na Antalyu u jugozapadnoj Turskoj, ako članice Antante osvoje Malu Aziju te ju raskomadaju. Ako bi članice Antante svoje kolonijalne posjede proširile na njemačke kolonije, kompenzirale bi to Italiji prepuštanjem svojih posjeda uz granice Libije, Somalije i Eritreje. Jugoslavenski odbor i srpska izbjeglička vlada otkrili su ubrzo sadržaj Londonskog ugovora, te protiv njega vodili žestoku kampanju. Ta akcija i otpor političara južnoslavenskih naroda, te međusobne suprotnosti članica Antante, spriječili su potpuno ostvarenje Londonskoga sporazuma, tako da je niz talijanskih teritorijalnih zahtjeva koji su iz sporazuma proizlazili ostao neispunjen nakon I. svjetskog rata. Talijani su odmah nakon završetka I. svjetskog rata zaposjeli od hrvatskih krajeva Istru, Rijeku, otoke Cres, Lošinj i Lastovo te grad Zadar (taj su čin pravno potvrdili Rapalskim ugovorom iz 1920).

Citiranje:
Londonski ugovor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 13. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37085>.