Lucić, Hanibal

ilustracija
LUCIĆ, Hanibal

Lucić, Hanibal, hrvatski književnik (Hvar, 1485Hvar, 1553). Podrijetlom iz veleposjedničke plemićke obitelji. O njegovu životu zna se razmjerno malo, uglavnom iz poslanica prijateljima. Za vrijeme Hvarske bune (1510–14) morao je napustiti Hvar pa se sklonio u Trogir, kod ugledne obitelji Cipiko-Koriolanović. Zna se da je u jednome dokumentu iz 1519. ubilježen kao »Hanibal de Lucis Judex Phariae«, odn. kao hvarski sudac. Kao plemić obnašao je i druge javne časti i dužnosti. Zna se, također, da je imanje ostavio nezakonitomu sinu Antunu, koji je nakon očeve smrti objavio najveći dio njegove književne ostavštine pod naslovom Skladanja izvarsnih pisan razlicih (1556).

Iza Lucića ostao je malen, ali pomno odabran opus. Kao i mnogi hrvatski ranonovovjekovni pisci i on je dobar dio svojega mladenačkog opusa uništio, vjerojatno u doba kuge koja je harala Hvarom 1519. Ostavio je samo malen broj mladenačkih pjesama i prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni. Selektivnost je pokazao i kada je sastavljao kanconijer Pisni ljuvene, koji sadrži samo 22 pjesme, ali se unatoč tomu smatra jednom od najboljih zbirki ljubavnoga pjesništva u starijoj hrvatskoj književnosti. Lucićeva galantna lirika daljnji je korak u razvoju hrvatskog petrarkizma, nakon početne faze iz Ranjinina zbornika, koji je Lucić poznavao. Vidljivo je to po stilskim značajkama, strukturi dvostruko rimovanoga dvanaesterca, ali i po prodoru štokavskih elemenata u čakavski standard. Njegovu varijantu petrarkizma odlikuje biran poetski izraz, formalna elegancija i uzdizanje gospojine ljepote i krjeposti u duhu tada popularna neoplatonizma. Takvu je koncepciju Lucić najvjerojatnije preuzeo od P. Bemba i L. Ariosta, uglednih talijanskih pjesnika onoga doba. Najpoznatija pjesma, Jur nijedna na svit vila, spjevana u osmeračkim oktavama, i do danas je zadržala antologijsku vrijednost pa se smatra jednom od najboljih galantnih pjesmama hrvatskog petrarkizma. U ostavštini se nalaze i Razlike pisni i poslanice, među kojima se ističe pohvalnica Dubrovniku. Lucićeve poslanice svjedoče o poticajnoj atmosferi i međusobnim kontaktima među našim humanistima i renesansnim piscima na hrvatskom Jugu.

U kontekstu hrvatske ranonovovjekovne književnosti istaknuto mjesto zauzima i Robinja, drama u tri čina (skazanja) s proslovom (iskladom), spjevana u dvostruko rimovanim dvanaestercima. Dugo se smatrala prvim našim svjetovnim dramskim tekstom. Utemeljena je na jednostavnome motivu otete i pronađene djevojke, otprije poznatom u hrvatskoj književnosti, a nadovezuje se i na tradiciju pučke »moreške«. Drama ima jednostavnu strukturu, pridržava se jedinstva radnje, vremena i mjesta, didaskalije su izostavljene, a najveći dio teksta zauzimaju dugački monolozi glavnih likova Derenčina i Robinje, stilizirani kao petrarkističko ljubavno nagovaranje. I Derenčin i Robinja podrijetlom su iz plemićkih obitelji sa sjevera Hrvatske koje su ugled stekle u borbi s Turcima, što je publika tumačila kao aluziju na suvremene političke prilike. Mjesto zbivanja nosilo je pak očite konotacije o Dubrovniku kao simbolu slobodna i prosperitetna grada. Zbog svega toga Robinja je stekla popularnost u širokim krugovima i u različitim se verzijama dugo izvodila po jadranskim mjestima.

Citiranje:
Lucić, Hanibal. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37369>.