Luzi [lu:'ci], Mario, talijanski pjesnik i esejist (Castello kraj Firence, 20. X. 1914 – Firenca, 28. II. 2005). Štovatelj francuskoga simbolizma, već od prve pjesničke zbirke Lađa (La barca, 1935) teži dematerijaliziraciji zbilje, isticanju evokativne snage riječi i analogizmu kao središnjemu semantičkom načelu. Unatoč tomu, odjeci talijanskog pjesničkoga nasljeđa (od stilnovizma do Leopardija) prisutni su i u autorovoj prijeratnoj hermetičkoj fazi (Noćno došašće – Avvento notturno, 1940; Zdravica – Brindisi, 1946; Gotička bilježnica – Quaderno gotico, 1947), poslijeratnoj poetici informela (Prvine iz pustoši – Primizie del deserto, 1952; U magmi – Nel magma, 1963), te u kasnijoj diskurzivnijoj poeziji (Na nevidljivim temeljima – Su fondamenti invisibili, 1971; Na vatri razilaženja – Al fuoco della controversia, 1978), u kojoj se kršćanski vitalizam suočava s dvojbama, a povijesna zbilja podvrgava moralnomu preispitivanju. Piše i dramske poeme: Rosales (1983), Hystrio (1987) i dr., te kritičke eseje: Pakao i limb (L’inferno e il limbo, 1949), Promjenljivost i oblik (Vicissitudine e forma, 1974), Pjesnikova prirodnost (Naturalezza del poeta, 1995).
