Mađer, Miroslav Slavko

Mađer, Miroslav Slavko (pravo ime Miroslav), hrvatski književnik i novinar (Hrtkovci, Srbija, 1. VII. 1929Zagreb, 14. VIII. 2015). Diplomirao 1956. južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najveći dio radnoga vijeka (1965–92) proveo kao urednik na Radio Zagrebu, odn. Hrvatskom radiju. U prve dvije pjesničke zbirke, Mislim na sunce i Raskršće vjetra (obje 1955), uvrstio je i pjesme pokojnoga brata Slavka te svojem imenu dodao bratovo. Objavio je više od 20 knjiga pjesama, među kojima su afirmativnu kritičku recepciju imale rane, egzistencijalističke zbirke Utaman (1957) i U čovjeku (1961) te knjiga stihova s kraja 1970-ih, iz najzrelije stvaralačke faze, Četrdeset devet (1979); ipak, širi je odjek postizao tzv. slavonskim zbirkama Pjevat će Slavonija (1982), Žita zemlje (1993) i Jesenja berba (1999). Egzistencijalističkim korijenima, nadahnutima tendencijama krugovaškoga naraštaja, vratio se u zbirkama Putna glazba (1996) i Kolodvori jave (2001). U kasnim zbirkama (Daleki vlak, 2008; Izgubljene prolaznosti, 2009; Kasni rimarij, 2011; Stari hram, 2017) preispituje dotadašnja opća mjesta svojega tematskog raspona (zavičaj, djetinjstvo i mladost, panonski krajolik, slavonska običajnost i mentalitet), dospjevši mjestimice do razine ontološke zapitanosti. Premda je poznat ponajprije kao pjesnik, pisao je i romane s elementima autobiografije, feljtona, dnevničke proze i društvene kronike (Asser Savus, 1978; Gdje lopoči cvjetaju, 1996; Lirski susjed, 2003), putopise (Neput, 1989), kratke priče (Oči neba, 2005; Snovi, 2006; Domaće stvari, 2010), pjesme, igrokaze i priče za djecu (Dječje priče, pjesmice, humoreskice, radio-igre i bilješkice, 2007), dramske tekstove za radio i televiziju (odabir u knjizi Junaci, 2003), a osvrte, kritike, eseje, dnevničke zapise, pisma i novinske tekstove dijelom je skupio u knjigama Pjesnikova lektira (2004) i Privatni časopis (2012). Priredio je izbore vinkovačkih pjesnika (Lirika, 1955; Bune i bujice, 1959) te antologije Vinkovci u stihu (1999) i Upamtite Vukovar (2011). Vrlo je uspješan kao autor tekstova za popularnoglazbene pjesme (npr. Pjevat će Slavonija, Lijeni Bosut, Kukuruzi se njišu, Pjesma starog ratara, Panonska zemlja), rapsodičnih, deskriptivnih odlika i dugoga, kumulativnog i eksplikativnog stiha, kojima je široko prepoznat kao pjesnik zavičajnoga slavonskog vitalizma; no stručna je kritika taj dio opusa ponajmanje isticala, smatrajući ga poetički prevladanim. Recepciji Mađerova pjesništva svojstvena je neujednačenost u kvalitativnoj prosudbi te je stalan predmet estetskoga prevrednovanja, napose u kritici usmjerenoj na slavonsku sastavnicu suvremene hrvatske književnosti. Izašli su mu izbori iz djela (Izabrane pjesme, sa S. Mađerom, 1969; Izabrana djela, I–IV, 2014–19), a zastupljen je u nizu antologija suvremenoga hrvatskog pjesništva, drame i književnosti za djecu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1998).

Citiranje:
Mađer, Miroslav Slavko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 22. 9. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37951>.