magistrat (lat. magistratus).
1. Kod Rimljana, visoka državna funkcija, a i osoba (zove se i magister) koja takvu službu obavlja. Viši magistrati (magistratus maiores cum imperio) bili su konzuli, pretori i cenzori, koji su imali pravo na kurulsku stolicu (sella curulis) i na togu s grimiznim rubom, a niži – pučki tribuni (tribuni plebis), edili i kvestori. Ti su magistrati redovni, i oni dolaze na svoje položaje izborom, dok su diktator, njegov magister equitum (magister konjanika) i interrex (→ interregnum) izvanredni magistrati, koji dolaze na svoje položaje posebnim postupkom, a ne izborom. Isprva su samo patriciji imali pasivno izborno pravo za magistrate, dok nije potkraj V. st. pr. Kr. uvedena služba pučkoga tribuna i edila za plebejce. Tijekom vremena patricijski magistrati postali su pristupačni plebejcima, a plebejski patricijima. Konzuli, pretori, diktatori i interrex imali su imperium (→ imperij, 1) i pravo na fasces i na liktore. Svi magistrati imaju ius edicendi, tj. pravo izdavanja obveznih pravila za svoje područje (edikte), koja su postala (osobito edikti pretora) važan izvor objektivnoga prava. Neki su magistrati bili ovlašteni postupati u kaznenom postupku. Rimski magistrati izgubili su svoje značenje kad ih je 14. god. počeo postavljati Senat, a reformama Dioklecijana i Konstantina Velikoga stvarno su i ukinuti.
2. Na srednjoeuropskom području (uključivši sjeverne dijelove Hrvatske), povijesni naziv za tijelo gradske uprave sastavljeno od suca i određenoga broja vijećnika, s ovlastima u autonomnim poslovima i u prenesenom djelokrugu državnih poslova.
3. U Francuskoj, naziv za djelatnike državnog pravosuđa: suce (magistrats de siège) i tužitelje (magistrats de parquet).
