Mahler, Gustav

ilustracija
MAHLER, Gustav

Mahler [ma:'ləɹ], Gustav, austrijski skladatelj i dirigent (Kaliště, Češka, 7. VII. 1860Beč, 18. V. 1911). U Beču je 1878. diplomirao glasovir (J. Epstein), harmoniju (Robert Fuchs) i kompoziciju (Franz Krenn) na Konzervatoriju, a potom do 1880. studirao filozofiju na Sveučilištu. Godine 1880. u Bad Hallu započeo dirigentsku karijeru, koja je nakon kazališta u Ljubljani, Olomoucu, Kasselu, Pragu, Leipzigu, Budimpešti i Hamburgu svoj vrhunac dosegnula u bečkoj Dvorskoj operi (Hofoper), gdje je Mahler kao umjetnički ravnatelj 1897–1907. obilježio njezino najsjajnije razdoblje. Potom je u New Yorku bio dirigent u Metropolitan Operi i od 1909. u Filharmonijskome društvu (Philharmonic Society), a nekoliko dana prije smrti vratio se u Beč. Kao vrhunski operni dirigent odlikovao se temperamentom, perfekcionizmom, preciznošću i osebujnim idejama o interpretaciji glazbenih djela, ali i izvanrednim organizatorskim sposobnostima, pa je reformirao način pripreme opernoga djela u glazbenom i scenskom smislu. Usavršio je tehniku i način dirigiranja unoseći znatno više izražajnosti i zalagao se za što vjerniju reprodukciju skladateljevih zamisli. Osim antologijskih izvedbi Mozartovih i Wagnerovih opera, bio je poznat i po promicanju novih djela svojih suvremenika (R. Strauss, H. Wolf, A. von Zemlinsky, A. Schönberg). Najznačajniji su dio njegova opusa simfonije (devet dovršenih, u X. simfoniji dovršio je stavak Adagio, a ostale je stavke prema Mahlerovim skicama dovršio Deryck Cooke 1964) i ciklusi pjesama za glas i orkestar (neki su prvotno nastali u verziji za glas i glasovir). Nadovezujući se na tradiciju simfonijske glazbe koja seže od W. A. Mozarta, preko L. van Beethovena i F. Schuberta do A. Brucknera, Mahlerovo poimanje simfonije dovelo je tu glazbenu vrstu do novih vrhunaca pa ga se smatra posljednjim velikim bečkim simfoničarom. Rušio je ustaljene formalne okvire simfonije, i to uključivanjem vokalno-instrumentalnoga sastava (u II., III., IV. i VIII. simfoniji), većega broja ili drugačijega rasporeda stavaka (III. simfonija ima 6 stavaka, a VIII. se sastoji od dviju velikih tematskih cjelina), pomicanjem granica u trajanju (III. simfonija traje gotovo dva sata) i u veličini izvoditeljskoga sastava (na praizvedbi VIII. simfonije sudjelovalo je oko 1030 izvoditelja, po čemu je i dobila naziv Simfonija tisuća). Među ciklusima za glas i orkestar ističu se Pjesme putujećega djetića (Lieder eines fahrenden Gesellen), Dječakov čarobni rog (Des Knaben Wunderhorn), Pjesme mrtvoj djeci (Kindertotenlieder) te posljednji, Pjesma o zemlji (Das Lied von der Erde), na stihove starokineske poezije, u kojem spaja formalne odlike Lieda i simfonije. U duhu vremena, Mahler je tematski zaokupljen prirodom, motivima čežnje i rastanka te pretežito razmišljanjima o smrti i prolaznosti života. Nadahnut je idejom da ljudska egzistencija ovisi o međuigri ljepote i patnje, a njegov nemiran karakter, rastrgan oprječnim raspoloženjima, protuslovljima i unutarnjim sukobima, odražava se u melodijama sazdanima od banalno jednostavnih do filozofski dubokih fraza te u ugođaju koji varira od vedroga do melankoličnoga ili od lirskoga do parodijsko-ironičnoga. U ranijim djelima povremeno se osjeća prizvuk austrijskih narodnih melodija. Mahlerov bogat harmonijski slog ostao je u granicama tonalitetnosti, ali je u posljednjim djelima postao tonalitetno kompleksniji. Skladajući u stilu kasnoga romantizma, Mahler predstavlja prijelaz od romantične tradicije prema radikalnim promjenama u glazbi s početka XX. stoljeća što ih je predvodio A. Schönberg.

Citiranje:
Mahler, Gustav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 2. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38112>.