Mahmud Taha (arap. Maḥmūd Ṭāhā [mahmu:'d ṭa:'ha:]), Ali, egipatski pjesnik (Mansura, 1902 – Mansura, 1949). Počeo je objavljivati 1927. U ranim pjesmama opisuje rodni kraj, a potom piše pod utjecajem francuskih romantičara (osobito A. Lamartinea) i simbolista (Ch. Baudelairea i P. Verlainea). Snažan dojam ostavila su na njega putovanja po Italiji, Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj, što je ostavilo traga i u njegovu pjesništvu. Dotjeranost stila, ritmičnost i melodioznost obilježja su njegovih pjesama, od kojih su mnoge uglazbljene i izvođene s velikim uspjehom. Okušao se i u pisanju balada veličajući nazočnost Arapa u Španjolskoj. Potkraj života pisao je domoljubne pjesme. Značajnije zbirke: Pomorac lutalica (Al-Malāḥ al-tā’ih, 1934), Lutajuće duše (Arwāḥ šarida, 1941), Duše i sablasti (Arwāḥ wa ašbāh, 1942), Cvjetovi i vino (Zuhr wa ḥamr, 1943), Istok i zapad (Šark wa garb, 1947) i dr.
