Mandić, Leopold Bogdan, sv., ispovjednik (Herceg Novi, 12. V. 1866 – Padova, 30. VII. 1942). Završio gimnaziju u Udinama 1884. i stupio u kapucinski red, potom u Padovi studirao filozofiju 1885–88. te u Veneciji teologiju 1888–90. Za svećenika zaređen 1890. Boravio je u nekoliko samostana u Italiji i Hrvatskoj, najduže u Padovi (1907–08., 1909–17. i 1919–42) gdje je bio odgojitelj kapucinskih studenata i predavač patrologije na samostanskom učilištu 1910–14., a osobito se istaknuo kao ispovjednik i duhovni savjetnik. Zbog molitava i zauzimanja za sjedinjenje pravoslavnih crkava s Katoličkom crkvom te želje da se osobno posveti tom radu, naglašen je ekumenski značaj njegova djelovanja. Za života je uživao glas svetosti, a nakon smrti vjernici su mu iskazivali štovanje. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 1976., a svetim Ivan Pavao II. 1983. Blagdan mu se slavi 12. svibnja. Njegovo neraspadnuto tijelo čuva se od 1963. u padovanskome kapucinskom samostanu, 2016. bilo je izloženo na štovanje u Rimu, Zagrebu i Ljubljani, a 2017. u Zagrebu, Zadru, Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Herceg Novom. Posmrtno su mu objavljena Izabrana pisma (Lettere scelte, 1980), Njegov ponizni sluga u Kristu (Suo umile servo in Cristo, I–II, 1992) i Iz dubine mog siromašnog srca (Dall’ intimo del mio povero cuore, 2015). Hrvatska kapucinska provincija nosi njegovo ime od 1974.
