Manojlović, Gavro, hrvatski povjesničar (Zadar, 27. X. 1856 – Zagreb, 1. XI. 1939). Studirao u Zagrebu i Beču, gdje je 1896. doktorirao filozofiju povijesti i klasičnu filologiju. Od 1880. radio kao srednjoškolski profesor u Zagrebu, Požegi i Osijeku, gdje je bio i gimnazijski upravitelj. Od 1902. bio je redoviti profesor opće povijesti staroga vijeka na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, 1908. umirovljen iz političkih razloga, a 1910–24. ponovno je predavao. Bio je zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskom saboru (1908–10; 1913–18) te član Privremenoga narodnog predstavništva. Od 1908. redoviti član, a 1924–33. predsjednik JAZU. Uređivao list za mlade Pobratim i Nastavni vjesnik (1905–08). U mladosti izdao zbirku pjesama Mladi dani Veljkovi (1880). U znanstvenom se radu bavio poviješću staroga vijeka, bizantologijom, filozofijom povijesti te je pisao povijesne udžbenike. Radove je objavljivao u Vjesniku Kr. državnog arkiva u Zagrebu, Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Djela: Povijest staroga Orijenta (1923), Sile pokretnice i pravilnosti u univerzalnoj historiji (1927).
