Arktik

ilustracija
ARKTIK, eskimsko suvremeno naselje
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

Arktik, područje oko Sjevernoga pola unutar sjeverne polarnice (66°33′N), odnosno srpanjske izoterme od 10 °C; obuhvaća 26,4 milijuna km² (od čega više od 70% mora). Naziv dobilo po zviježđu Velikoga ili Maloga Medvjeda (grčki ἄρϰτος: medvjed), koja se nalaze u blizini Sjevernoga nebeskog pola. Arktičko i subarktičko područje obuhvaća rubne dijelove Euroazije i Sjeverne Amerike, Arktički ocean i njegove otoke (izuzevši priobalne otoke Norveške) te sjeverne dijelove Atlantskoga i Tihoga oceana.

Geološku strukturu Arktika tvore stare kristalične stijene i paleozojske naslage, koje su mjestimice pokrivene mezozojskim i tercijarnim naslagama. Do polovice tercijara veći je dio Arktika bio kopno s toplom i vlažnom klimom; u drugoj polovici tercijara nastala je zavala Arktičkoga oceana. Arktički kontinentski pojas obuhvaća 4,1 milijun km², a otočni 3,8 milijuna km². Arktiku pripadaju otočne skupine koje se nalaze na plitkom euroazijskom šelfu: Svalbard, Zemlja Franje Josipa, Nova zemlja, Sjeverna zemlja, Novosibirski otoci i Vrangelov otok. Uz američku sjevernu obalu nalazi se Američko-arktički arhipelag. Otok Grenland s površinom od približno 2,16 milijuna km² zauzima posebno mjesto. Vulkani (Askja, Hekla, Krafla, Herdubreid) na Islandu, Jan Mayenu te topli izvori i gejziri na Islandu (Geysir, Strokkur) i Grenlandu znakovi su vulkanske djelatnosti koja je u prošlosti bila izraženija. Kontinentski led na Grenlandu ostatak je glacijalnoga pokrova, koji je u pleistocenu obuhvaćao veliku površinu. Djelovanjem ledenjaka u pleistocenu u arktičkome su području nastali fjordovi.

Klima

Za arktičku klimu karakteristične su vrlo niske temperature tijekom cijele godine. Prosječna siječanjska temperatura u južnim dijelovima Arktika iznosi –3 °C, u središnjem dijelu –40 °C, a srpanjska na južnoj granici 10 °C, u središnjem dijelu 0 °C. Oko Sjevernoga pola najniža je temperatura –52 °C, najviša 6 °C. Najoštriju arktičku klimu imaju unutrašnjost Grenlanda, Američko-arktički arhipelag i arktički dio Sibira. Najveće godišnje kolebanje temperature (43,2 °C) ima otok Ellesmere u Američko-arktičkom arhipelagu i područje oko ušća Lene (42,8 °C). Na Jan Mayenu godišnje je kolebanje temperature 12,7 °C, a na Medvjeđem otoku 15,4 °C. Značajka je polarne zime promjenljivost temperature, a polarnoga ljeta hladnoća. Na južnome rubnom području pušu vrlo jaki vjetrovi. Oborina je malo i uglavnom su u obliku snijega; godišnja količina oborina na južnome rubu doseže 400 mm, a u središnjem dijelu između 50 i 100 mm. Na mjestima dodira toplih i hladnih morskih i zračnih struja česte su magle. Najveći dio Arktika pokriven je višegodišnjim ledom; u ostalim dijelovima oskudna vegetacija mahovine i lišaja (tundra), tek ponegdje trave i patuljasto drveće (breza i vrba). More obiluje planktonom, ribama (bakalar, losos, sleđ) i morskim sisavcima (različite vrste kitova, tuljan). Na Arktičkome kopnu obitava mošusno govedo, polarni medvjed, sob, polarna lisica, hermelin i dr.; velik broj endemičnih vrsta ptica.

Naseljenost

Područje Arktika vrlo je rijetko naseljeno. Ondje žive mnogobrojni starosjedilački narodi (oko 4 milijuna st., 2005) koji se u području koje nema klimatske uvjete za poljoprivredu tradicionalno bave uzgojem sobova, ribolovom i lovom na morske sisavce i krznaše. U novije doba zapošljavaju se u rudarstvu i industriji nafte i plina. Najrašireniji su i najtipičniji arktički stanovnici Eskimi (žive u najsjevernijem primorskom pojasu Sjeverne Amerike, na Grenlandu i u istočnome Sibiru), zatim Aleuti, Čukči, Korjaki, Jukagiri, Jakuti, Laponci, Komi, Hanti, Mansi, Neneci, Eveni, Ulči, Evenki, Nganasani, Selkupi i dr.

Gospodarsko značenje i državna pripadnost

Arktik dobiva na važnosti otvaranjem Sjeverozapadnog i Sjevernoga morskog puta kao i osnivanjem nekoliko stotina meteoroloških i znanstvenoistraživačkih postaja diljem arktičkoga područja radi prikupljanja relevantnih meteoroloških, geoloških, seizmoloških, ekoloških i drugih podataka. Arktičko i subarktičko područje obiluje naftom i prirodnim plinom (Aljaska, sjeverozapadna Kanada, Jakutija), zlatom, platinom, dijamantima, ugljenom te željeznom, bakrenom, kobaltnom, kositrenom i drugim rudama. U Barentsovu i Beringovu moru te u grenlandskim vodama ulovi se oko 10% svjetskog ulova ribe. Glavne su luke Churchill (Kanada), Murmansk (Rusija), Prudhoe Bay (SAD). Grenland pripada Danskoj, Američko-arktički arhipelag Kanadi, Svalbard Norveškoj, Aljaska SAD-u, a sjeverno obalno područje Euroazije sa susjednim otocima Norveškoj, Švedskoj, Finskoj i Rusiji.

Otkrića

Oko 330. pr. Kr. Piteja iz Masalije dolazi do otoka Tule (vjerojatno otok Island).
Oko 800. Irski redovnici dopiru do Islanda, a Normani oko 860.
Oko 900. Norman Gunnbjørn ugledao Grenland, koji 982. Erik Crveni (Erik den Röde) prvi put posjećuje 982.
1194. Normani otkrivaju Svalbard.
1267. Normani dolaze na zapadnu obalu Grenlanda.
1576–78. Martin Frobisher ugledao južnu obalu Grenlanda.
1596. Willem Barents otkriva iznova Svalbard i Medvjeđi otok (Bjørnøya; engleski Bear Island).
1728. Vitus Jonassen Bering otkrio prolaz između Sibira i Aljaske (Beringov prolaz).
1732. Rusi otkrili Aljasku.
1831. James Clark Ross i John Ross određuju sjeverni magnetski pol Zemlje na kanadskom poluotoku Boothiji.
1845. John Franklin traži Sjeverozapadni prolaz između Sjeverne Amerike i Američko‑arktičkog arhipelaga.
1873–74. Julius von Payer i Karl Weyprecht otkrivaju otočnu skupinu Zemlju Franje Josipa.
1878–79. Šveđanin Adolf Erik Nordenskjöld brodom Vega prvi prolazi kroz Sjeveroistočni prolaz.
1888. Fridtjof Nansen prvi prelazi preko Grenlanda od istoka prema zapadu.
1891–95. Robert Edwin Peary preko Grenlanda dopire do njegove sjeverne obale i utvrđuje da je Grenland otok.
1893–96. Fridtjof Nansen brodom Fram pokušava preko Novosibirskih otoka stići do Sjevernoga pola.
1897. Salomon August Andrée balonom pokušava stići do Sjevernoga pola.
1898–99. Stepan Osipovič Makarov prvi se za polarna istraživanja služi ledolomcem.
1903–06. Roald Engelbreth Amundsen brodom Gjöa prvi prolazi kroz Sjeverozapadni prolaz.
1909. Robert Edwin Peary dopire do Sjevernoga pola.
1914. Poljski pilot u ruskoj službi Jan Nagórski poduzima prvi polarni let zrakoplovom preko Nove zemlje i Barentsova mora.
1926. Richard Evelyn Byrd leti od Svalbarda do Sjevernoga pola i natrag. Lincoln Ellsworth, Roald Engelbreth Amundsen i Umberto Nobile lete preko Sjevernog pola na Aljasku.
1928. Umberto Nobile zrakoplovom Italia leti preko Arktičkog oceana. Nakon nesretna završetka drugoga leta posadu spašava ledolomac Krasin.
1929–30. Alfred Wegener istražuje unutrašnjost Grenlanda.
1931. Let cepelina Graf Zeppelin preko Zemlje Franje Josipa, Sjeverne Zemlje i sjevernog Sibira.
1931. George Hubert Wilkins pokušava ispod leda podmornicom Nautilus stići do Sjevernoga pola.
1932. SSSR otvorio sjeverni pomorski put za trgovačke brodove.
1936–37. Valerij Pavlovič Čkalov bez slijetanja leti iz Moskve preko Sjevernoga pola do Vancouvera (Kanada).
1937. Prva sovjetska istraživačka postaja na ledenoj santi.
1948. Sovjetski istraživači otkrivaju podmorski hrbat Lomonosov.
1950–65. Nastavljaju se sovjetska istraživanja Arktika na plutajućim santama.
1958. Američka atomska podmornica Nautilus prošla je ispod leda preko Sjevernog pola.
1977. Sovjetski ledolomac na nuklearni pogon Arktik, prvi brod koji je dospio do Sjevernog pola.
Citiranje:
Arktik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 21. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3874>.