mare liberum i mare clausum [ma're li:'berum, klạu'sum] (lat.: slobodno more i zatvoreno more), pojmovi povijesno vezani uz pitanje vlasti država nad morem. U rimskom se pravu more ubrajalo među zajedničke stvari (res communes), u sr. vijeku snažni pomor. gradovi (Venecija, Genova) počeli su isticati načelo da se njihova vlast prostire i na okolno more, ugl. pozivajući se na dužnost sprječavanja gusarenja. Velika otkrića i kolon. širenje tom su pitanju dali potpuno nov smisao i opseg, jer se ono počelo postavljati za velike morske površine daleko od matičnoga kopna. Španjolska i Portugal već su potkraj XV. st., uz arbitriranje papinske kurije, »podijelili« oceane, ali su im to pravo poricale ostale trg. sile (Velika Britanija, Nizozemska, Francuska). Iako je oko koncepcije vlasti nad morem bilo sporenja i među državama i u pravničkim krugovima, u XVI. i XVII. st. to je pravo svojatao niz moćnih država (npr. Engleska nad okolnim morem), pozivajući se na polit. i gosp. probitke (ubiranje daća, trgovina, ribarstvo). H. Grotius u djelu O pravu plijena (De iure praedae, 1604), napisanom protiv monopolističkih težnji port. trgovaca u jugoist. Aziji, poricao je isključivo gospodstvo nad morem i branio slobodu mora i plovidbe. Poglavlje toga djela, pod naslovom Slobodno more (Mare liberum), zasebno tiskano 1609., doživjelo je mnogo izdanja i široku recepciju, a bilo je poznato i u hrv. krajevima. Nasuprot Grotiusu, engl. pravnik J. Selden u djelu Zatvoreno more (Mare clausum, 1635) branio je tezu koja je odgovarala probitcima njegove domovine, da more može potpadati pod vlast jedne države. Rasprava o pravnome režimu mora vodila se i na Jadranu, gdje je Mletačka Republika tvrdila da je to njezino zatvoreno more, a Austrija i Dubrovačka Republika branile su ideju slobode mora. Nakon kraja XVII. st. te su rasprave počele jenjavati, a nova načela međunar. prava u XVIII. i XIX. st. donijela su za pitanje suvereniteta nad morem nova rješenja.
