Marija, sv. (aramejski Mirjam, grč. Μαρία, María, lat. Maria) (Bogorodica, Blažena Djevica Marija, Gospa, Majka Božja), majka Isusa Krista (?, oko 20. pr. Kr. – Jeruzalem, oko 35). Podatci o Mariji nalaze se u biblijskim Evanđeljima i Djelima apostolskim, a te prilično oskudne podatke nadopunjuju apokrifni kršćanski spisi: Jakovljevo protoevanđelje (II. st.), Pseudomatejevo evanđelje (V–VI. st.), Knjiga o preminuću Bogorodice (III. st.), Arapsko evanđelje o djetinjstvu Isusovu (VI. st.), Evanđelje o rođenju Blažene Djevice (IX. st.). Ranokršćanski pisci (crkveni oci) i srednjovjekovna egzegeza tumače pojedina mjesta u Starome zavjetu kao navještaje ili proroštva o Majci Božjoj. Od IV. st. uspostavlja se nauk i dogma o Mariji kao Bogorodici ili Majci Božjoj, a tada nastaje i mariologija, teološka disciplina o Mariji; istodobno počinje marijanska ikonografija (prikazivanje Marije simbolima i prizorima iz života). Štovanju Marije pridonosi i duhovno pjesništvo te posebno primjena biblijskih tekstova u liturgiji marijanskih blagdana. Poslije se marijanskomu duhovnom korpusu pridružuju mnoge srednjovjekovne legende, privatne objave mistikâ i vizionarâ, a osobito Gospina ukazanja (u najnovije doba, Lourdes, Fatima, Međugorje i dr.), na koje se nadovezuju mnogobrojne pobožnosti te svetišta i prošteništa.
Podatci iz četiriju Evanđelja donose epizode o Marijinu životu: zaruke s Josipom, začeće po Duhu Svetome, susret s rođakinjom Elizabetom, hvalospjev (Veliča duša moja) pri istom susretu, Isusovo rođenje u Betlehemu, poklonstvo triju mudraca s Istoka, Isusovo obrezanje u hramu, bijeg u Egipat, put u Jeruzalem u vrijeme Pashe, svadba u Kani Galilejskoj, susret pod križem i povjeravanje apostolu Ivanu, susret nakon uskrsnuća Kristova. Iz apokrifnih su spisa različiti, većinom legendarni podatci o Marijinim roditeljima Joakimu i Ani, o Marijinu i Isusovu djetinjstvu te o Marijinoj smrti i uznesenju na nebo. Katolička je crkva o Mariji proglasila četiri dogme: Marijino Bogomajčinstvo (Majka Božja, Bogorodica) na ekumenskom koncilu 431. u Efezu, Marijino trajno djevičanstvo na Drugome carigradskom koncilu 553., Bezgrješno začeće proglasio je 1854. papa Pio IX., te Marijino uznesenje Pio XII. 1950. god. (posljednja dogma proglašena u Katoličkoj crkvi).
Premda je kroz ukupnu ranokršćansku literaturu bilo teoloških rasprava o Mariji, tek Toma Akvinski i skolastičari sustavno razrađuju Marijino udioništvo u Kristovu utjelovljenju; od XVII. st. nastaju mnoga djela koja se isključivo bave Marijinom ulogom u otkupljenju (F. Suarez i dr.). Drugi vatikanski koncil u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi (Lumen gentium) obrascem je modernoga teološkoga raspravljanja o Majci Božjoj.
Prema vrstama pučke pobožnosti, prošteništima i slično, Mariji se dodaju različiti nazivi, npr. Gospa Karmelska, Gospa od ružarija, Srce Marijino, Bogorodica od sedam žalosti ili Žalosna Gospa, Marija Pomoćnica, Marija Snježna, Gospa Lurdska i sl. Najpoznatije pobožnosti i molitve posvećene Mariji jesu Gospina krunica (ružarij), Litanije lauretanske, Zdravo Marijo, Anđeoski pozdrav i dr. Posvećene su joj mnoge svetkovine (Velika Gospa, Bezgrješno začeće) i blagdani (Svijećnica, Rođenje Blažene Djevice Marije). Od mnogobrojnih Marijinih prošteništa najpoznatija su: Lourdes, Fatima, Częstochowa, Mariazell, Loreto; u Hrvata: Marija Bistrica, Trsat, Sinj, Solin, Aljmaš, Tekije, Olovo, Međugorje, Trški vrh u Krapini, Marija Gorska u Loboru itd. – U pravoslavlju je prihvaćeno naučavanje i u skladu s tim štovanje Marije prema prvim ekumenskim koncilima (Bogorodica i vazda Djevica), ali ne i novije katoličke dogme. Protestantizam odbacuje povijesnospasenjsku ulogu Marije i osobito štovanje, a prihvaća ju samo unutar utjelovljenja (pavlovsko »rođen od žene«); zbog toga su protestantske crkve od marijanskih blagdana zadržale samo Svijećnicu, Navještenje i Pohođenje. – Važno mjesto Mariji dano je i u Kuranu (Merjema). – Marija je nadahnuće mnogih umjetničkih djela u likovnim umjetnostima, književnosti i glazbi.