marksistička kritika, književnoteorijska škola koja svojim interesom za promjenu društva premašuje granice pripadne znanstvene discipline. Povezujući književnost s društveno-političkim procesima, marksistička kritika pristupa joj kao uporištu učvršćivanja ili poricanja i redefiniranja moći. Suvremena marksistička kritika napušta tradicionalnu teoriju odraza ističući da književnost nije puka nadgradnja ekonomske baze. U prvoj polovici XX. st. mogu se izdvojiti dvije osnovne tendencije, humanistička i znanstvena. Prvu obilježava naglašena povijesna svijest, a razvio ju je madžarski filozof Gy. Lukács. On je polazio od romantičarskoga pojma izgubljenoga totaliteta stvarnosti da bi u žanru romana pronašao njegova zastupnika u modernome kontekstu. U znanstvenoj pak tendenciji, vezanoj uz teoriju hegemonije talijanskog filozofa A. Gramscija, književnost umjesto emancipaciji služi moći, i to kao jedno od sredstava pridobivanja podčinjenih za postojeće stanje. U tome se duhu potkraj 1960-ih humanističkoj tradiciji marksističke kritike u Francuskoj (L. Goldmann, J.-P. Sartre, R. Garaudy, H. Lefebvre) suprotstavio L. Althusser propitujući kako ideologija djeluje u književnim tekstovima ne bi li osvojila čitatelje. Njegove su ideje 1970-ih imale velik odjek među britanskim kritičarima (Catherine Belsey, Tony Bennett, T. Eagleton) pa su se 1980-ih već problematizirali ideologijski mehanizmi same znanosti, a pozornost premještala na dotad rubne aspekte kulturnog života. Marksistička kritika od početka je bila u dijalogu s ostalim školama (fenomenologijska kritika, hermeneutika, strukturalizam, psihoanaliza), a danas razmjenjuje svoje spoznaje s feminističkom i postkolonijalnom kritikom, dekonstrukcijom, novim historizmom i dr.
