mathesis universalis [ma'tezis universa:'lis] (latinski: sveopći nauk), u filozofiji, sveopći nauk o znanosti, dakle ne samo nauk o znanstvenoj metodi nego i nauk o znanstvenoj strukturi metodski dobivene istine. Kao naziv mathesis universalis prvi se put susreće u XVI. st. u djelu Obrana Arhimeda (Apologus pro Archimede, 1597), koje je napisao Adrianus Romanus, a gdje ona za svoj predmet ima afekcije zajedničke svim apstraktnim i konkretnim kvantitetama i posebice obuhvaća nauk o relacijama i proporcijama. Navlastito filozofijski smisao mathesis universalis dobiva tek kod R. Descartesa, koji relacije i proporcije u njihovoj lišenosti svakoga tvarnoga odnosa čini idealom matematičke znanosti, i G. W. Leibniza, koji pod njom podrazumijeva primjenu logike na matematičke predmete (logica mathematicorum) koji utoliko podliježu jedino važećim (čistologičkim) načinima zaključivanja. Međutim, tek je E. Husserl uobličio mathesis universalis kao čistologički nauk o metodi svih apriornih filozofijskih znanosti, posebice teorije spoznaje, etike i estetike.
