mediteranski supstrat, u lingvistici, naziv za slabo posvjedočene neindoeuropske jezike koji su se govorili na području Sredozemlja prije doseljenja govornika indoeuropskih jezika (grčkoga, italskih jezika, ilirskoga itd.). Među tim jezicima tekstovi su sačuvani samo na etrurskome (i blisko srodnome lemnoskom), eteokretskome (na Kreti), te na iberskome i tartesanskome (u južnoj Španjolskoj), a drugi su jezici (npr. elimijski na Siciliji ili protosardski na Sardiniji) posvjedočeni uglavnom osobnim imenima i toponimima. Neke riječi koje nemaju indoeuropsku etimologiju u latinskome i romanskim jezicima također se smatraju posuđenicama iz mediteranskoga supstrata. U starijoj lingvističkoj literaturi bila je proširena pretpostavka da su »mediteranski« jezici bili međusobno genetski srodni, odn. da su tvorili predindoeuropsku jezičnu porodicu koje su predstavnici bili prošireni na Mediteranu. Ta je pretpostavka danas uglavnom napuštena.
