Melvinger, Jasna, hrvatska književnica i jezikoslovka (Petrovaradin, Srbija, 26. V. 1940). Diplomirala je 1962. jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gdje je 1964–71. radila kao asistentica, a doktorirala 1981. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu temom iz jezikoslovlja. Od 1976. do 1991. zaposlena na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (od 1987. redovita profesorica), a potom prijevremeno umirovljena. Objavljuje pjesme (Vodeni cvet, 1958; Sve što diše, 1963; Tako umiru starice, 1967; Svet i svetlost, 1971; Visoke strane ležaja, 1979; Avans za danas, 1986; Ljubavni soneti, 1989; Ta renesansa, ne još kao posljednja šansa, 2002; Vaga s anđelima, 2005; Dunavska klepsidra, 2006), prepoznatljive po stalnim motivima preuzetima iz uspomena, u kojima joj poetika varira od otvorenijih, gotovo estradnih izričaja do hermetična izraza, roman Pet sestara (1972), radove s područja jezikoslovlja, rasprave i oglede (Moderna i njena mimikrija u postmoderni, 2003). Dobitnica je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2008).
