STRUKE:

merkantilizam

merkantilizam (franc. mercantilisme, prema mercantile < tal. mercantile: trgovački), naziv za doktrinu i praksu ekon. politike u doba uspostave nac. država u Europi, od XV. do pol. XVIII. st., koja je zaokupljena određenjem značenja i prikladne regulacije međunar. ekonomskih odnosa te natjecanjem država za kontrolu ekon. resursa, rast bogatstva i političku moć. Doktrina i praksa merkantilizma polaze od stajališta da se ekon. napredak vlastite zemlje može osigurati jedino na račun drugih zemalja, pa su dopuštena sva sredstva konkurencije – od carinske zaštite domaće proizvodnje do osvajanja novih teritorija, ratova i drugih vrsta neprijateljstava prema drugim narodima. Ideal je države gosp. samodovoljnost, a vanj. trgovina ima zadaću opskrbljivati zemlju proizvodima koji se nikako ne mogu proizvesti u zemlji te da zemlji koja nema vlastitih rudnika zlata i srebra osigura što veću količinu plemenitih kovina, koje se smatralo univerzalnim novcem i bitnim oblikom nac. bogatstva i moći. Povećanje količine zlata i srebra u zemlji može se postići zabranom izvoza zlata i srebra za one zemlje koje imaju rudnike zlata i srebra, a sve većom razlikom između izvoza i uvoza robe za one zemlje koje nemaju takvih rudnika. Otuda se merkantilistička doktrina temelji na pet osnovnih postavki: politika se mora definirati i izvršavati poglavito sa stajališta nac. koristi ili općega dobra; u ocjeni svakog čimbenika vanjskotrg. politike veliku važnost treba pridavati njegovim posljedicama za priljev plemenitih kovina; u nedostatku domaćih rudnika zlata i srebra osnovni cilj nac. politike mora biti postizanje što većeg izvoznog viška, čime se povećava nac. zaliha zlata i srebra; izvozni višak mora se osiguravati poticanjem izvoza i ograničavanjem uvoza ili drugim mjerama koje vode istomu rezultatu; ekonomski i polit. čimbenici vanj. politike moraju biti usklađeni pri postizanju bogatstva i moći države. Merkantilistički pisci bili su ugl. praktični trgovci ili drž. upravljači, pa u njihovim spisima ima malo teorijske analize, ali ima dosta praktične mudrosti. Do spajanja različitih struja ekon. mišljenja došlo je u prvoj pol. XVIII. st., kada se opća teorijska razina naglo podignula, a ekon. rasprave postale znanstvene, ali je i merkantilizam izgubio svoja izvorna obilježja.

Merkantilizam nije bio znanstv. sustav nego zbirka različitih drž. gospodarskih politika, prilagođenih posebnim potrebama, položaju i mogućnostima pojedinih zemalja. U središtu je ekon. razvoj u nac. okviru i interesu, načelno u oprjeci prema istoj težnji drugih zemalja, negirajući uzajamnu korist. Različitost položaja i interesa pojedinih zemalja odredila je i razvoj merkantilizma u njima. Tako se Španjolska, koja je držala monopol opskrbe zlatom i srebrom svj. monetarnoga tržišta, suočila s problemom kako zaštititi dinamiku vlastitoga gosp. razvoja, pred uvozom jeftinih proizvoda iz drugih zemalja, koje su Španjolskoj prodavale svoje proizvode po niskim cijenama da bi od nje kupovale zlato i srebro, što je španj. proizvodnju gurnulo u dugotrajnu stagnaciju. Španj. vlada neuspješno je povremeno zabranjivala izvoz zlata i srebra ili uvoz manufakturnih proizvoda. Merkantilist Luis Ortiz 1558. predlagao je potpunu zabranu izvoza zlata i srebra, Damian Olivares 1621. čak i zabranu ulaska stranaca, dok je jedino Juan de Mariana 1609. upozorio na nerazumijevanje odnosa između monetarne i unutrašnje vrijednosti plemenitih metala i na katastrofalne posljedice koje ono može imati za gospodarski i soc. razvoj zemlje. Francuska je vodila najobuhvatniju merkantilističku politiku još od Franje I., koji je otvorio manufakture svile i prve banke, a 1535. sklopio s Turskom trg. ugovor radi obnove trgovine s ist. Sredozemljem. Potkraj XVI. i na poč. XVII. st. franc. vlada poticala je industr. djelatnosti i osnivanje obrtnih komora. Merkantilist A. de Montchrestien prikazao je gosp. prilike ondašnje Francuske i dao praktične prijedloge kako te prilike poboljšati i podići opće blagostanje, a J.-B. Colbert najistaknutiji je predstavnik merkantilističke unutarnje i vanj. politike (kolbertizam), koji je svojim reformama uzdigao Francusku u industrijsku i kolon. silu. Engleski merkantilizam različit je od merkantilizma kontinentalne Europe po tome što je u prvom redu usmjeren na jačanje pomorsko-trg. položaja Engleske, čime je najbliži nizozemskomu, s tom razlikom što mu je socijalno-polit. osnova šira (uključuje i agrarni protekcionizam) i što je u pogledu domaće trgovine i industrije bio znatno liberalniji. Engleska je Zakonom o plovidbi (The Navigation Act, 1651) diskriminirala strane trgovce i brodare, a privilegirala domaće, Žitnim zakonom (Corn Law, 1689) štitila je domaću poljoprivr. proizvodnju, a trg. ugovorima s Portugalom (1703) i Španjolskom (1713) stekla je dominantan trgovačko-pomor. položaj, osigurala pristup tržištima Španjolske i Portugala i njihovih kolonija, te srušila španj. monopol opskrbe Europe zlatom i srebrom. Rani merkantilisti (bulionisti) zahtijevali su zabranu izvoza zlata i srebra te da svaku trg. akciju prati priljev novca iz inozemstva (bilanca poslova). Tu teoriju najodlučnije su zagovarali William Stafford i G. Malynes. Drugi (E. Misselden, Th. Mun, J. Child) razvijali su teoriju trg. bilance po kojoj samo bilanca ukupne vanj. trgovine treba biti pozitivna. Tražio se slobodan izvoz novca, ako se uvezena roba ponovno izvozi. Tako su se određivali i mjenični tečajevi u korist zemlje. Istaknuti engl. merkantilisti Nicholas Barbon, D. North i Ch. Davenant zagovarali su slobodnu trgovinu i posve jasno razlikovali materijalni supstrat novca od njegove funkcije legalnog sredstva razmjene. Najotvoreniju inačicu merkantilizma zastupali su niz. ekonomisti. Oni su razvili pomorsko-trg. tip merkantilizma, koji se, među prvima, okrenuo slobodnoj trgovini, jer je Nizozemska bila gl. opskrbljivač Europe kolon. robom, a razvila je i veliku trgovinu žitaricama, pa je za nju slobodna trgovina bila važnija nego za druge zemlje. Za načelo slobodne trgovine osobito se zauzimao Pieter de la Court, koji je zahtijevao da trgovina bude slobodna od svih ograničenja. Za razvoj tal. merkantilizma odsudna je bila činjenica da je zemlja bila siromašna rudama, da svoje brojno stanovništvo nije mogla prehranjivati iz vlastitih izvora, te da uopće nije imala nalazišta zlata i srebra. Zato su se merkantilisti pretežito bavili trgovačkim i industr. razvojem, te razvojem pomorstva i novčarstva. Gl. su mu predstavnici bili G. Botero, G. Scaruffi, te osobito B. Davanzati, koji je isticao važnost novca kao temeljnog uvjeta blagostanja i predlagao stvaranje jedinstvenoga valutnog sustava na osnovi fiksnog omjera između zlata i srebra u cijelome svijetu pod autoritetom eur. konferencije, i A. Serra, koji je teorijski uvjerljivo dokazivao da povoljna bilanca plaćanja mora biti primarni cilj drž. politike, jer se njome osigurava priljev zlata i srebra, a ona se može postići drž. intervencijom u promicanje izvoza i reguliranje mjeničnih tečajeva.

Hrvatska ima jaku merkantilističku tradiciju, koja je s jedne strane naslonjena na talijanski merkantilizam, a s druge strane na posebnu tradiciju srednjoeur. merkantilizma koji se naziva kameralizmom (→ kameralizam). Među najranijim merkantilističkim djelima je rasprava Dubrovčanina B. Kotruljevića O trgovini i o savršenom trgovcu, napisana 1458., u kojoj je sustavno prikazao trg. praksu svojega doba, afirmirajući trgovinu kao korisnu i plemenitu djelatnost koja zahtijeva mnoga specifična znanja i visok moral trgovaca. U XVI. i XVII. st. merkantilistička tradicija prisutna je u djelima N. V. Gučetića i J. Križanića. Istaknuti kameralisti XVIII. st. bili su A. A. Barić, F. Lehnau te osobito N. Škrlec-Lomnički, koji se u djelu Nacrt i obrazloženje zakona zauzima za protekcionističku politiku zaštite hrv. i ug. gospodarskih interesa protiv austr. konkurencije, ali daje i elemente ekon. liberalizma.

merkantilizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 29.2.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40216>.