Milton [m"iltən], John, engleski pjesnik (London, 9. XII. 1608 – London, 8. XI. 1674). Podrijetlom iz imućne, darovite i slobodoumne obitelji. Rano je stekao humanističku naobrazbu: studirao je u Cambridgeu, gdje je zbog buntovne naravi došao u sukob s odgojiteljem. Ne želeći se zarediti, nakon završetka studija (1632) povukao se na očevo imanje i šest godina proučavao znanosti i umjetnosti. Boravio (1638) u Italiji, gdje se susretao s istaknutim talijanskim književnicima i G. Galileijem. Nakon povratka u domovinu izdržavao se poučavanjem. Protestant i puritanac, mnogobrojnim se pamfletima borio za vjerske i građanske slobode, braneći istodobno izvorna načela puritanizma. Pisao je polemike protiv prelata, o političkom ustrojstvu, rasprave o odgoju i braku itd. Isprva umjeren rojalist, sve je više skretao u lijevo braneći građansku revoluciju i zagovarajući najvišu vlast naroda i smaknuće vladara koji zlorabi svoj položaj. Postao (1649) tajnik za strane jezike u Cromwellovu državnom savjetu, a 1651. cenzor državnih novina Mercurius Politicus. No postupno mu je stradavao vid pa je u 43. god. života posve oslijepio. Njegov osobni očaj povećao se zbog povratka monarhije: restauracija je bila njegovo najveće i posljednje razočaranje. Kraće vrijeme bio u rojalističkom zatvoru, zatim živio u oskudnim prilikama, posljednje godine života proveo je u neimaštini, bolesti i obiteljskim sukobima (ženio se tri puta). – Po nekima najveći engleski pjesnik uz Shakespearea, Milton je osoba puna protuslovlja: renesansni duh i puritanac, pjesnik i političar, kontemplativac i bezobziran pamfletist, privrženik kršćanstva i čovjek koji se nije u poznim godinama pridržavao ni jednoga kršćanskog obreda. – Stihove je počeo pisati već u 15. godini, kada je sastavio nekoliko stihovanih parafraza iz Biblije. Slijedili su sastavci na latinskome jeziku, poslaničke naravi ili u elegijskom tonu. Premda Miltonovo latinsko pjesništvo sadrži stereotipna i posuđena mjesta iz starije i novije latinštine, neka djela nedvojbeno najavljuju velikoga majstora engleskog stiha kakva otkrivaju njegova kasnija djela. Tematika je prilično široka i tipično humanistička: simbolika klasičnog antičkog svijeta, renesansni motivi, biblijske aluzije i teologijska problematika. Takva se sadržajna osnovica uglavnom prenosi i na njegova engleska djela (himna Na jutro Kristova rođenja – On the Morning of Christ’s Nativity, 1629). Miltonov pjesnički instrumentarij sve je više sazrijevao, krećući se prema punoći i eleganciji njegova dvojnoga spjeva L’Allegro i Il Penseroso (oko 1631/32), od kojih prvi simbolizira radost, drugi kontemplaciju, zapravo su dvije značajke pjesnikove naravi; kompozicijski su zasnovani na izmjeni paralela i kontrasta, uz dojmljivu izmjenu ritma. Pozvan da napiše prilog u počast cambridgeskoga studenta koji se utopio, Milton razbija i proširuje oblik pastoralne elegije te od preminuloga blistavoga studenta čini simbol izgubljenih nada, aludirajući na stanje suvremenoga svećenstva, i tako stvara možda najbolji primjer engleske pastorale (Lycidas, 1637). Napisao je obilje tekstova na engleskom i latinskome (znanstvene, polemičke i diplomatske naravi), strastveno se zalažući za slobodu tiska. U borbi između puritanaca i rojalista, koja je bila i politička i vjerska, gorljivo je branio pravo naroda i opovrgavao ideju božanskoga prava kraljeva (Pravo kraljeva i sudaca – The Tenure of Kings and Magistrates, 1649; Obrana engleskoga naroda – Defensio pro populo Anglicano, 1651). Kada je revolucija propala i vratila se monarhija, Milton se, u očaju, osami i bolesti, konačno predao ostvarenju svojega pjesničkoga sna. Njegovi su ideali reducirani, golemo životno iskustvo skupo plaćeno, tematska lepeza sužena, pa je svu svoju pozornost usmjerio na biblijski motiv izgubljenoga raja. Tako je nastalo Miltonovo najbolje djelo i najveći ep engleskoga jezika Izgubljeni raj (Paradise Lost, 1667). Ono je svakako najizravnije nadahnuto Biblijom, ali je i njezino najosobnije tumačenje. Milton priznaje Božju nadmoć i vlast, ali njegovo unutarnje biće slavi slobodu i bunu. Tematski, spjev je nedvojbeno u vezi s Du Bartasovim djelom Prvi tjedan ili stvaranje svijeta, kao što je kompozicijski oslonjen na velike Homerove i Vergilijeve epove. Miltonov Sotona jedan je od najuspjelijih likova svjetske književnosti: savršen heroj vrline kojega izopačuju zloća i oholost, negativan koliko i tragičan. Samo je djelo puni ostvaraj (unatoč svim zamjerkama) dvojne pjesničke tehnike: sintetičke predodžbe suprotnosti dobra i zla, Boga i Sotone, svjetlosti i tmine, kozmosa i kaosa. Metrička struktura spjeva raznovrsna je i ingeniozna, a razvijena i često zamršena sintaksa (suprotna strukturi razgovornog izraza) u skladu je s koncepcijom uzvišenoga stila i grandioznosti samoga djela, kojemu je mjesto radnje cio svemir. Kao odgovor na primjedbu »a što je s rajem koji se ponovno stječe«, Milton je napisao Nanovo stečeni raj (Paradise Regained, 1671), djelo koje nije na visini Izgubljenog raja, ali je i ono na razini blistave epske prezentacije, u kojoj je autobiografska nota izrazito naglašena, jer se Miltonov Krist dobrim dijelom ponaša kao republikanac i puritanac. Po strukturi djelo je više dramsko nego epsko. Vjerojatno je najbiografskije Miltonovo djelo Samson borac (Samson Agonistes, 1671), pjesnička drama po uzoru na Eshila: poražen politički i osobno, Milton se identificirao sa Samsonovim posljednjim činom. Prema nekim kritičarima to je najpotpunije pjesnikovo djelo, a svakako najuspjelija engleska drama rađena prema grčkom obrascu. – Tajna Miltonove veličine nije u njegovoj pjesničkoj retorici, već u rijetkoj ozbiljnosti njegova nazora i postupka. Njegov je utjecaj na englesku i svjetsku književnost golem i gotovo neocjenjiv. Potpuno uronjen u bitnu problematiku svojega doba, predani zastupnik puritanstva i republikanstva, Milton je istodobno i univerzalan i suvremen – neosporiv klasik engleske književnosti. Sveukupna Miltonova djela objavljena su u 20 sv. 1930–40.
