TRAŽI DALJE:
STRUKE:

misije

misije (lat. missio: slanje, poslanje).

1. Organizirana djelatnost vjerskih zajednica na pridobivanju (»obraćenju«) nevjernika i pripadnika drugih religija. Dok su religije prije naše ere bile strogo partikularističke (pojedini narodi i plemena imali su svoje domaće bogove), raširenost Rimskoga Carstva pogodovala je širenju religijskoga naučavanja preko nacionalnih granicâ. Premda se misijama mogu smatrati već izraelski prozelitizam i promicanje različitih istočnjačkih misterija, vjerovjesnička poslanja velikih razmjera započela su na Zapadu tek s pojavom kršćanstva. O misionarskome poslanju govore najraniji spomenici kršćanske književnosti (Djela apostolska); rezultat tih pothvata bio je da se kršćanstvo u I. st. raširilo po Sredozemlju i potkraj III. st. obuhvaćalo znatan dio stanovništva Male Azije, Grčke, Italije i Španjolske. Dobivši s vremenom povlašten položaj u Rimskome Carstvu, kršćani su slali misionare susjednim narodima. Tako dok je Ulfila među Gotima širio arijansko kršćanstvo, Ivan Zlatousti je 404. otvorio školu za misionare u Carigradu, što su Gotima trebali naviještati pravu vjeru. Pokrštavanje tzv. barbarskih naroda povezano je u povijesti i u legendama s imenima prvih istaknutih misionara: Martina Tourskoga u Galiji (IV. st.), Patrika u Irskoj (V. st.), Bonifacija u Germaniji (VIII. st.), Ansgara u Skandinaviji (IX. st.), Ćirila i Metoda među Slavenima u Panoniji i Moravskoj itd. Iz Carigrada su misionari polazili u Rusiju i na Balkanski poluotok. Za mnoge je europske narode bila odsudna činjenica odakle su došli misionari koji su im donijeli kršćanstvo, jer je to značilo uklapanje u istočnu ili zapadnu kulturnu sferu, a vrlo često i političko podvrgavanje.

Još prije pojave kršćanstva u Aziji se misijama širio budizam. Budistički misionari iz Indije polazili su već za kralja Ašoke (III. st. pr. Kr.) u Tibet; oni su djelovali s velikim uspjehom u Kini u I. i II. st., u IV. i V. st. budistička religija osvojila je Koreju, a u VI. i VII. st. prodrla u Japan. Putujući propovjednici širili su također maniheizam, što je u III. st. iz Perzije prodirao u Egipat i Rim, u IV. st. u Galiju i Španjolsku, a na istoku zahvaćao Indiju, Turkestan, Mongoliju i Kinu. Nestorijanci su u V. st. slali misionare u Aziju i djelovali na golemu području od Bagdada i Babilona do Kine i Ceylona. Mazdaizam (zoroastrizam) širili su iranski misionari u doba Sasanida (III–VII. st.) sve do Kine i Indije.

Pojava i naglo širenje islama spriječili su djelovanje kršćanskih i svih ostalih misija na velikim područjima Afrike i Azije, pa su se pokušaji kršćanskoga misijskoga djelovanja provodili kroz križarske ratove protiv islama. Tijekom XIII. i XIV. st. franjevci i dominikanci na čelu papinskih (papa Inocent IV.) i kraljevskih izaslanstava dopiru sve do Mongolije (Giovanni dal Piano dei Carpini), a preko Indije i do Kine (Odorico da Pordenone). – Nov poticaj dobile su kršćanske misije otkrićem novih zemalja u XV. i XVI. st., kada katolički vjerovjesnici prate u stopu prekomorske konkiste zapadnoeuropskih sila. Franjo Ksaverski otišao je 1542. u Indiju, na Ceylon, Malajski poluotok i u Japan, a drugi isusovački misionari na Floridu, u Meksiko, Peru, Kanadu, Čile, Paragvaj, na Filipine, u Kinu i Tibet. Uz isusovce i misionari drugih redova prodirali su u najzabitnije krajeve svih kontinenata, te s križem i Biblijom u ruci često otvarali kolonizatorima put za pokoravanje obraćenih naroda. Međutim, u mnogim su krajevima katoličke misije, nakon prvih uspjeha (isusovačke redukcije u Paragvaju), doživjele katastrofu (zabrana širenja kršćanstva u Japanu 1614). Dok su isusovci – misionari u Indiji i Kini – primjenjivali metodu prilagođavanja (»akomodacija«) domaćim običajima, načinu mišljenja i kulturnim tekovinama, papa Inocent X. (1645) i konačno, nakon dugih rasprava, Benedikt XIV. (1742) osudili su svaku akomodaciju (tzv. malabarske obrede). Brigu oko katoličkih misija vodila je posebna ustanova, Kongregacija za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide), osnovana 1622., koja je nakon sloma španjolskoga i portugalskoga kolonijalizma preuzela sve misije. Međutim, europski misionari, najvećim dijelom redovnici, nisu poznavali domaću kulturu, običaje, mentalitet, pa je njihovo djelovanje nosilo zapadnjačka obilježja (»europeizam«). Određeni procvat katoličkih misija nastao je u XIX. st. osnivanjem misijskih redova, udruga, časopisa i raznolike pomoći misijskoj djelatnosti.

Od XVII. st. dalje razvijale su se, paralelno s katoličkima, i protestantske misije. J. Eliot preveo je Bibliju za Indijance, kvekeri su propovijedali Indijancima i crncima (XVII. st.), a J. Wesley udario je temelje metodističkim misijama (XVIII. st.). Nizozemci i Englezi slali su misionare u Afriku i Aziju već u XVII. st.; Anglikanska crkva organizirala je u XVIII. st. misije na široj osnovi, a u XIX. st. svoje misije organiziraju baptističke, metodističke i prezbiterijanske crkve.

Usporedno misijsko djelovanje mnogih kršćanskih zajednica ukazalo je na neke suprotnosti i prozelitizam i dovelo do misijskih konferencija (Edinburgh 1910., Jeruzalem 1928., Tambaram 1938. i dr.), a one su pridonijele razvoju ekumenskoga pokreta u protestantizmu. Od 1961. djeluje Međunarodno misijsko vijeće, koje je organ Ekumenskoga vijeća crkava. U katoličkim misijama nastala je određena prekretnica nastojanjem Ivana XXIII., Pavla VI. i Drugoga vatikanskoga koncila. Koncilski Dekret o misijama (1965) postavio je nova načela (»misijska teologija«). Kongregacija za širenje vjere preustrojena je 1967. pod imenom Kongregacija za evangelizaciju naroda i širenje vjere, a njezinim članovima postalo je i 20 biskupa iz misija. Misionarska djelatnost u zemljama u razvoju sastoji se velikim dijelom u pružanju pomoći bolesnicima, osobito gubavcima, starcima i siromasima.

Prvi hrvatski misionari među nekršćanima bili su potkraj srednjega vijeka franjevci (N. Tavelić u Palestini, Marin iz Kotora među Mongolima). U XVII. i XVIII. st. nekoliko isusovačkih misionara, od kojih su se neki istaknuli istraživačkim i znanstvenim radom, djelovali su u Meksiku (I. Ratkay, F. Konšćak), u Indiji (J. Ratkay, I. F. Vezdin), Kini (I. Vreman) i Južnoj Americi (I. K. Marchesetti, Nikola Sušić, N. Plantić). Između dvaju svjetskih ratova u XX. st. isusovci su djelovali u Bengaliji (Indija) (Antun i Josip Vizjak, Pavao Mesarić, A. Gabrić, Stjepan Polgar i dr.), a franjevci u Kini (Vladimir Horvat, Ivan Triplat Prado, F. A. Benigar). U novije doba hrvatski su misionari djelatni ponajprije u Africi, isusovci u Zambiji od 1958., franjevci u Kongu i Ugandi od 1980-ih, a prvi put u misije se šire uključuju svjetovni svećenici (Tanzanija) i laici.

2. U Katoličkoj crkvi (od XVI. st.), novi tip duhovne i moralne obnove vjernika kroz produbljeni navještaj kršćanskoga nauka, tzv. misijska obnova (pučke misije). Ta se djelatnost sastoji od niza propovijedi, kateheza i pobožnih vježbi koje obavlja jedan ili više svećenika tijekom osam ili više dana u jednome mjestu, u određenim vremenskim razmacima (npr. svake četiri godine). S vremenom su se razvile različite metode, kao pokorničke ili segnerijanske misije (Paolo Segneri st.), katehetske (Vinko Paulski) i dr.

Citiranje:
misije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 1. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41187>.