TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Asanaginica

Asanaginica, pučka balada prvi put objavljena u hrvatskoj verziji pod naslovom Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize i u talijanskom prijevodu u knjizi A. Fortisa Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774). Oblik imena Hasanaginica potječe iz redakcije V. Karadžića. U 92 deseteračka stiha Asanaginica priča o tragičnoj sudbini i smrti odbačene žene i majke iz muslimanske obitelji, čija krivnja prema mužu nije dokraja motivirana. U opsežnoj literaturi pokušalo se odgovoriti na pitanje mjesta i vremena zapisa te osobe zapisivača. Većina stručnjaka drži da je izvor Fortisova zapisa ikavska verzija iz tzv. Splitskog rukopisa. Asanaginica je vjerojatno nastala u dalmatinsko-hercegovačkom kraju, prije 1717., i to u muslimanskom okružju iz kojega se zatim prenosila i postupno pjesnički transformirala u usmenu tradiciju istoga kraja među dalmatinskim Hrvatima. Zbog svoje dramatičnosti i tragike Asanaginica je u doba predromantizma i romantizma doživjela europsku slavu. Najpoznatiji je Goetheov prepjev što ga je objavio J. G. Herder u zbirci Narodne pjesme (Volkslieder, 1778). Prevodili su je i Ch. Nodier, P. Mérimée, G. de Nerval, W. Scott, N. Tommaseo, A. Puškin i mnogi drugi, a ostavila je i posrednog traga u europskoj književnosti (roman Corinne Madame de Staël). U modernoj hrvatskoj usmenoj predaji zabilježene su pjesme, uglavnom iz Dalmacije, koje otkrivaju daljnje veze s Fortisovom Asanaginicom.

Citiranje:
Asanaginica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 9. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4122>.