struka(e):

mjenica, obveznopravni vrijednosni papir po naredbi. Nastala je u sr. vijeku. Koristi se kao sredstvo kreditiranja i osiguranja, a manje kao sredstvo plaćanja. Osnovna joj je gosp. uloga u tome da dužnik daje osiguranje plaćanja vjerovniku time što preuzima apstraktnu novčanu obvezu koja dospijeva prema onomu što je označeno na mjenici. Bitni sastojci mjenice određeni su propisom: oznaka u slogu da je riječ o mjenici, bezuvjetni uput na plaćanje ili obećanje plaćanja određenog iznosa novca, ime onoga kojemu se treba platiti (remitent), oznaka dana i mjesta izdanja, potpis izdavatelja (trasanta), oznaka dospjelosti i mjesta plaćanja; kod trasirane mjenice bitni je sastojak i ime onoga tko treba platiti (trasata). Ako nekoga od tih sastojaka nema, nije riječ o mjenici, ali ako nisu označeni dospjelost, mjesto plaćanja i mjesto izdanja, ti se sastojci nadomještaju zakonskim pretpostavkama. S obzirom na dospjelost mjenica može biti: po viđenju (a vista), na određeno vrijeme po viđenju, na određeno vrijeme od dana izdanja (a dato) i na određeni dan. Glavni je mjenični dužnik trasat od trenutka kad akceptira mjenicu. Mjenica se u pravilu prenosi indosamentom, a može i cesijom. Mjenična su jamstva aval i žiro. Tko mjenicu odbije platiti ili akceptirati, mora podići protest, bez kojega nema regresa. Kod bjanko-mjenice namjerno nisu popunjeni svi bitni sastojci, kako bi to učinio remitent u okvirima danog ovlaštenja; bjanko-mjenica se koristi kao sredstvo osiguranja budućih tražbina sadržaj kojih u trenutku izdavanja mjenice nije preciziran.

Citiranje:

mjenica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/mjenica>.