modalna logika, logički nauk o primjenljivosti jednih iskaza u drugima, tj. o mogućnosti njihove prevodivosti u druge iskaze. Ona se kreće u tri temeljna modaliteta: nužnosti (apodiktičnosti), zbiljnosti (asertoričnosti) i istinitosti. Također se mogu razlikovati i mnogi drugi tipovi modalnosti: epistemički modaliteti odnose se na spoznaju i znanje, odn. na vjerovanje, nagađanje, vjerojatnost i problematičnost; temporalni na vrijeme događanja koje izriče neki iskaz; voljni ili bulomejski na htijenja, želje, nadanja, strahovanja itd.; deontički na dužnosti; evalutivni na vrjednote; fizikalni i kauzalni na nužnost, mogućnost i nemogućnost; konačno, modaliteti djelovanja na način izvršenja neke radnje (neprimjetno, dobro, loše itd.). Sukladno ovoj najopćenitijoj podjeli konstruiraju se kalkili i sustavi modalne logike iskaza koji polaze od istinosne vrijednosti »implikacije«, odn. od toga koji istinosni status neki iskaz doista ima u odnosu na ono što se njime želi iskazati (C. I. Lewis). Nasuprot njima, semantička teorija modalnih kalkila, koja počiva na teoriji mogućih svjetova, nastoji istražiti pod kojim uvjetima jedan mogući, semantički konstruirani svijet, može imati istinosnu vrijednost i u nekome drugom tako konstruiranom svijetu (J. Hintikka, Saul Kripke i dr.), a kvantificirana modalna predikatna logika polazi od toga da, ako možebitno postoji neki predmet koji posjeduje određeno svojstvo, onda također možebitno postoji i neki drugi predmet koji također posjeduje to svojstvo (Ruth Barcan Marcus). No kvantificirani se modaliteti smatraju u epistemičkoj logici modalnih iskaza smislenima samo ako se mogu opisati u svojoj prirodnozakonskoj mogućnosti ili nužnosti, dakle propozicionalno (B. Russell, J. Hintikka).
