TRAŽI DALJE:
STRUKE:

modus

modus (lat.: mjera).

1. Način, oblik, vrsta (npr. modus odlučivanja).

2. U filozofiji, način opstojanja nekog bića (modus essendi); način događanja, djelovanja (modus operandi), življenja (modus vivendi), doživljavanja, shvaćanja (modus intelligendi). Izraz modus javlja se kao filozofski pojam u skolastici označujući »ono što određuje ili ograničava bit neke stvari« (kao prijevod Aristotelova τρόπος). Za Descartesa je modus isto što i svojstvo ili atribut kad utječe na supstanciju ili ju mijenja. Kod Spinoze modus je svako individualno biće kao nesamostalan način postojanja, stanje (affectio), odn. očitovanje božanske »supstancije« ili njezinih atributa. Pojam modusa javlja se i kod J. Lockea, G. W. Leibniza, C. Wolffa i dr.

3. U logici, modusi su vrste zaključivanja u figurama kategoričkoga silogizma koje nastaju kombiniranjem premisa, različitih po kvaliteti i kvantiteti. Postoje 4 figure kategoričkih silogizama, a u svakom zaključivanju potrebne su 2 premise, od kojih svaka može biti ili univerzalno-pozitivna ili univerzalno-negativna, ili partikularno-pozitivna ili partikularno-negativna. Stoga postoje 64 moguće kombinacije. Neke se od njih eliminiraju po pravilima silogističkoga zaključivanja i tako ostaje 19 valjanih kombinacija (4 u prvoj figuri, 4 u drugoj, 6 u trećoj i 5 u četvrtoj). Skolastička logika (Johannes Hispanus, XII. st.) stvorila je mnemotehničke nazive za tih 19 valjanih modusa. Ti nazivi glase: u I. figuri: barbara, celarent, darii, ferio; u II. figuri: cesare, camestres, festino, baroco; u III. figuri: darapti, felapton, disamis, datisi, bocardo, ferison; u IV. figuri: bamalip, calemes, dimatis, fesapo, fresiso. U svakom od tih naziva tri vokala redom označuju kvantitetu i kvalitetu triju sudova koji tvore prvu premisu, drugu premisu i zaključak. Tako a označuje univerzalno-pozitivan, e univerzalno-negativan, i partikularno-pozitivan, o partikularno-negativan sud. Početna slova (b, c, d, f) mnemotehničkih naziva II–IV. figure upućuju na onaj modus I. figure koji počinje istim slovom i na koji se pojedini modus ostalih figura dade svesti. Način na koji se to svođenje obavlja pokazuju konsonanti unutar naziva. Tako s uz vokal označuje da na sudu predstavljenome tim vokalom treba izvršiti jednostavan (potpun) obrat (conversio simplex), p da treba provesti nepotpun obrat (conversio per accidens), m da treba zamijeniti red premisa (metathesis praemissarum). – Modus ponens i modus tollens dva su tipa zaključivanja u hipotetičkom silogizmu po kojima tvrdnjom uvjeta nekoga suda tvrdimo i njegov posljedak (modus ponens), odn. nijekanjem posljetka niječemo uvjet (modus tollens). Za metodologiju empirijskih znanosti osobito je važna moć opovrgavanja što se temelji na modus tollens klasične logike: ako se neka tvrdnja koja proizlazi iz opće teorije pri empirijskoj provjeri pokaže neistinitom, onda je neistinita i sama ta teorija. B. de Spinoza određuje modus kao afekciju supstancije, tj. način njezina očitovanja u pojedinačnom biću, što je G. W. F. Hegel razumio kao izvanjskost apsoluta, u kojoj se uspostavlja njegovo samokretanje u zbiljnosti, tj. tijek uspostavljanja identiteta sa samim sobom.

4. U suvremenu književnu teoriju pojam modus uveo je 1950-ih N. Frye kako bi kvalitativno razlikovao fikcionalni svijet, s obzirom na odnos junaka prema njegovoj okolini, ali i običnim ljudima izvan nje. Prema Fryeu postoji pet modusa: mit, romanca, visokomimetični, niskomimetični i ironijski modus. Budući da se u angloameričkoj teoriji pripovijedanja modusom naziva razina pripovjedačke posredovanosti pripovjednoga teksta, G. Genette je 1970-ih toj distanci pridodao pojam gledišta. Njemački teoretičar Franz Stanzel modus smatra (uz gramatičko lice i perspektivu) sastavnim dijelom pripovjedne situacije.

5. U glazbenoj teoriji, višeznačan termin kojim se u različitim povijesnim razdobljima označivalo određene intervalske, ritamske, notne i ljestvične pojave. Tako je u ranosrednjovjekovnoj glazbenoj teoriji modus označivao devet tipova intervala, u razdoblju tzv. ars antiqua šest temeljnih ritmičkih shema, a u kasnosrednjovjekovnoj notaciji i tzv. menzuralnoj glazbi odnos između notnih oznaka longa i brevis. Najvažnija uporaba termina modus odnosi se na označivanje tipova ljestvica i melodija, od antičke grčke (kao dorski, frigijski, lidijski modus i dr.), preko srednjovjekovne (tzv. crkveni načini istih naziva, ali različitih intervalskih rasporeda) do glazbene teorije XX. st., gdje označuje nizove u tzv. dodekafoniji. Termin modus rabi se i u etnomuzikologiji za označivanje ljestvičnih sustava u japanskoj, kineskoj, indijskoj, arapskoj i drugim izvaneuropskim glazbenim kulturama. Izvedenica modalnost rabi se za označivanje harmonijskih i melodijskih obilježja glazbe temeljene na crkvenim načinima za razliku od termina »tonalitetnost«, koji se odnosi na analogne pojave u suvremenijem sustavu dura i mola.

6. Način stjecanja stvarnih prava na temelju pravnoga posla, vanjski vidljivi čin kojim stjecatelj uspostavlja vlast nad stvari. Pri stjecanju pokretnih stvari to je predaja u posjed (tradicija), a kod nekretnina, upis u zemljišnu knjigu (uknjižba). Stvarna se prava izvedeno stječu modusom, uz pretpostavku da postoji valjani pravni temelj (titulus). Modus je također nalog ili namet, uzgredni dodatak besplatnomu pravnom poslu (darovnom ugovoru ili oporuci) kojim se stjecatelju koristi (obdareniku, nasljedniku, zapisovniku) nameće neka dužnost (npr. da se liječi, da podigne ostavitelju spomenik i sl.).

Citiranje:
modus. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 5. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41497>.