Morales [~ra'~], Cristóbal de, španjolski skladatelj (Sevilla, oko 1500 – ? Marchena, između 4. IX. i 7. X. 1553). Opće i glazbeno školovanje dobio je u rodnoj Sevilli, gdje je vjerojatno učio glazbu kod Francisca de Peñalose i Pedra de Escobara te pohađao studij tzv. slobodnih umjetnosti i stekao naslov magistra glazbene umjetnosti (musicae artis magister). Isprva je djelovao u Sevilli, Ávili (od 1526) i Plasenciji (od 1529). Od 1534. boravio u Italiji (Napulj), a 1535. bio je imenovan članom papinske kapele u Rimu kao pjevač tenor. S kapelom je puno putovao po Italiji, te zaradio mirovinu i plemstvo. Od 1545. ponovno je djelovao u Španjolskoj (Toledo, Marchena, Málaga). Moralesov veliki skladateljski ugled potvrđuje raširenost njegovih djela nakon smrti u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj, Španjolskoj, Americi (Meksiko) i Africi (Angola): do 1600. tiskana su u više od 70 izdanja, a izvodilo ih se sve do XVIII. stoljeća. Gotovo cijeli Moralesov opus pripada području crkvene glazbe. Objavio je ili ostavio u rukopisu dvije knjige i tridesetak samostojećih misa, 88 moteta, lamentacije, a najpopularnija su mu djela bili mnogobrojni Magnificati (evanđeoski kantici). Poznato je samo šest njegovih svjetovnih djela (madrigali, villancicos). Sam je sebe smatrao najznačajnijim skladateljem papinske kapele između Josquina des Présa i G. P. da Palestrine te najznačajnijim skladateljem crkvene glazbe u svojem naraštaju, a potonja istraživanja potvrdila su tu procjenu.