morfologijska poetika

morfologijska poetika, model poetike koji se javio u romantizmu. Teorijska joj je osnova Goetheova morfologija žive prirode s ključnim pojmovima strukture (Gestalt), pratipa (Urphänomen) i metamorfoze. W. von Humboldt svojom je morfologijom književnosti pokušao pomiriti partikularističke i univerzalističke zahtjeve poetike, i to polazeći od pojedinačnih književnih tekstova radi otkrivanja općih zakonitosti. Spoznaje njemačke narativne morfologije (Otmar Schissel von Fleschenberg, Bernhard Seuffert, Wilhelm Dibelius) s početka XX. st. dugo su ostale zanemarene, a rezultati sličnih istraživanja u Rusiji bili su poznati već 1920-ih. Najpoznatija je studija V. J. Proppa Morfologija bajke (1928), izravno potaknuta Goetheovim zamislima prema kojima se određeni žanr (bajka) s mnogo sižea može promatrati kao sustav ograničenoga broja nepromjenljivih elemenata (31 funkcija).