morfološka klasifikacija, u lingvistici, jedno od načela tipološke klasifikacije jezika, prema kojemu se jezici dijele s obzirom na broj i narav morfema u riječi. Tako se mogu razlikovati analitički jezici (u kojima je broj morfema približno jednak broju riječi, npr. vijetnamski) od sintetičkih (u kojima ista riječ može sadržavati nekoliko morfema, npr. u turskome); jezici u kojima riječ može sadržavati iznimno mnogo morfema nazivaju se polisintetičkima (npr. eskimski inuit). Po načinu izražavanja gramatičkih odnosa razlikuju se izolativni (u kojima poredak riječi u rečenici služi izražavanju gramatičkih odnosa, npr. kineski ili engleski) od aglutinativnih (u kojima jednu gramatičku kategoriju izražava samo jedan vezani morfem, npr. u madžarskome) i flektivnih (u kojima isti morfem može izražavati više gramatičkih kategorija, kao u hrvatskome ili latinskome). Morfološku klasifikaciju jezika u lingvistiku su uveli A. W. Schlegel i W. von Humboldt u XIX. st., a u XX. su ju stoljeću razradili E. Sapir i J. H. Greenberg (tzv. kvantitativna morfološka tipologija).
